Domalo se vrati dona Vukosava s posluženjem, a kako ona na vrata, tako Izabela upre prstom u onu jednu sliku i upita ko kupuje one lampe od kamena što ih Andrej pravi. A kako ona to upita, tako se zadrma ona tacna i poskočiše one posude na njoj. Vala ko da je mene pitala šta da uradi. Evo ima i dvije hefte kako gorim od radoznalosti.
A dona Vukasava odgovori da su te lampe opasne za njenog querido Andreita, ali ne kaza haspida zbog čega. Još ona kaza Izabeli da Andrej te lampe od nekog doba krije i čuva ko da su mu iz oka ispale, a ne zna, ay pobrecito, da tako u propast srlja. I još reče da bi sve te lampe trebalo pronać, pa ih za Andrejevo dobro pokrhat, a to ona za zadatak daje Izabeli.
A kad je ono ona prebacila govor, tada se ispotiha začuo klavir, a muzika sve ko da prati i kopira njene riječi. Meni je to naličilo na vještičje vračanje, nekakva me jeza kroz kožu prozuknula, a u grudima ko da me guja za srce ujeda. Da vam pravo kažem, obradovo sam se kad su počele reklame, a kako sam odahno, tako sam i znoj sa čela obriso.
Kad se poslije reklama vratila slika, a ono Andrej u crvenom kamionetu prolazi kroz nekakve vrleti, a to je, koliko cijenim, alg'n otro dya. Naokolo sve sami kamen, još se vide i nekakvi kamioni i neke druge mašine, a po svemu tome ja sam zaključio da je to mjesto kamenolom. Domalo se on zaustavi kraj jedne, reko bi, usahnule rijeke, izađe iz kamioneta, povadi neke alatke, pa siđe u kameno korito. U koritu on uze nekakvu testeru pa njom zareza u onaj kamen, a ja kolko se razumijem u materijale, a nije da se ne razumijem, jer smo i Zajka i ja na baušteli otplatili bezbrojne cehove, taj kamen u koritu trebo bi bit sedra. I tako ti Andrej iz korita usahnule rijeke vadi sedrene blokove.
Vadi Andrej tako sedrene blokove, malo zviždi, pa ispotiha neku staru pjeva, a zadevero se skroz, ne bi oćutio ni da kraj njega protutnji krdo slonova. Tako on, a iz kamenoloma se čuje zvrnjava mašina, i neke eksplozije pucaju, i neku ljudi viču, i kamenje se obrušava. Kad najednom nekakva se sjenka nad Andrejom nadvi i ja odmah pepoznam zlu kob. On kako se zanio vađenjem onih blokova u svojoj mahnitosti se ne havijesti. Al kamera se podiže, i ja ugledah onaj crni džip-traktor što je progonio Bratjena i Izabelu, kako se primako koritu, pa se haman u njega spustio. A ja, što od muke, što od straha, pa sve šakama stišćem ovu svoju fotelju.
Međutim, tu slika presječe, i prikaza nekakvog ćiru što je uskotračnom ufatio huka, pa pišti ko da od radosti podvriskuje. Jest da se pitam šta će tamo u kamenolomu bit, al valja mi priznat da me ova slika dobrano opustila. Odma sam se sjetio kako smo se Zajka i ja svake godine švercovali do Ploča. Bilo je tu svakavih dogodovština, al vam ih nemam kad opričavat, jer kamera kroz vagone šparta.
Najprije je prikazalo jedan luksuzni vagon, što bi se reklo, svila i kadifa, sve neka udobna crvena sjedišta, pa neke raskošne zavjese, pa crveni tepih, pa nekakve otmjene svjetiljke, a pozlate na sve strane, a srma se blista ko u pjesmi. Ako ćemo pričat o realnosti, ja mislim da su tu ovi malo fulili, jer sumnjam da na svijetu ima takvog ćire osim na televiziji. A kad je počelo prikazivat ljude u vagonu, ja vidim na jednom dvosjedu sjede dona Ana i do nje direktor grada. To je onaj uliguz sa broda, ako se sjećate. Prekoputa njih Izabela. Kamera se u vagonu zadrža samo toliko da se obavijestimo kako direktor grada vodi dona Anu na nekakav izlet, a izapodne će njih dvoje do te kuće što se za nju pravi u gradu.
Kamera nastavi dalje kroz vagone i prikaza svakave raskoši, a kada dođe u restoran-vagon, meni za oko zape jedan gojazan čova u bež mantilu. Kad ga kamera malo uveća, ja prepoznah druga Brunu inspektora. Vidio sam da nešto jede, al šta ne mogu reć, jer je kamera brzo promakla pa nastavila kroz voz.
Kad je kamera izašla, onda je opet dala sliku voza odozgo. U tom ti se voz zaustavi, a kad je opet krenuo, za njim na stanici ostade Izabela. Nisam je uspio odmah prepoznat kad su vagoni promakli, jer je za vozom ostao oblak dima, a u njemu se vidio samo ljudski obris, i tak kad se dimna koprena malo razišla ja sam prepoznao Izabelu. Ona sa stanice upravi u jedan manastir što je tu bio.
Međutim, nas kamera opet vrati u voz, koji dođe na nekakvu granicu, ali ovi graničari samo pozdrave i ništa ne pitaju kad vide unutra direktora grada. Samo uđu neke djevojčice okićene cvijećem i daju dona Ani bukete i ponude je pogačom i soli, a onda voz nastavi dalje.
Tamo u manastiru Izabelu dočeka jedan kaluđer, mlađi jedan čovjek, pa je upozna sa prilikama u tom manastiru. Najprije reče da je on u manastiru kratko, pa neka ga stoga izvine, ako joj ne bude znao koješta pripomoć i odgovorit. Onda je povede u biblioteku, a usput joj ispriča da je manastir izgrađen sav od sedre, uzete iz neposredne okoline, zbog čega su zidovi malo podeblji. Prošli su kroz neki hodnik sa slikama, pa kroz neko dvorište sa tri stećka, kojih je valjda bilo više, ali su ih ljudi uzimali kad im je trebalo. U biblioteci on pokaza Izabeli sto s nekim knjigama što su tu čekale na nju, al kad vidje onu narukvicu na njenoj ruci uzobilji se i ko da malo odrveni, izvini se nabrzinu pa ode svojim poslom. Ona sjede i poče listat.
A za to vrijeme onaj ćiro puhće kroz neke krajolike, dok ne dođe u neku stanicu ko usred Švajcarske, sve neko cvijeće po peronu, a željezničari ko iz nekog filma. Tu na stanici ima neki fin restoran, i tu ti onaj direktor i dona Ana sjednu da ručaju s još nekom gospodom. Meni oko zape na ajvaru, jebo ga rogo ćaćin, što je bio na onom ovalu s mezom. Tu sam se sjetio kako smo jednom Zajka i ja pomagali u nekom selu, gdje se on bio zaljubio, njegovoj tetki da pravi ajvar. Iznijeli ljudi šporete u avlije, na sve strane miriše paprika, krčka se ajvar u veš-loncima, meni i Zajki dali da miješamo, dok ti njemu ispade zubna proteza u onaj lonac. Al to ću nastavit sutra.
