Kako ne mogu. Star vozam se ujutro po troli. Pricam kako je ova danasnja mladost pokvarena i kako je u moje vrijeme sve bilo bolje. Ponekad uhvatim na foru kakvog mladjeg i pocnem mu pametovati kako treba zivjeti prema principu od prije 30 godina. Naravno niposto se ne smijem mnogo kretati ili nesta ne daj boze trenirati. Svakodnevno se zaliti na neke bolove iako znam da ostale ljude bas zaboli nesta, stvarno ih imao ili ne potpuno nebitno. Jedva cekam i unucima reci da dodju da me opet posjete prije nego sto umrem. Ta mi je najdraza. Imacu i stalno neku potrebu da se crnjacim po smrtovnicama trazeci ljude koje sam mozda dva puta vidio u zivotu i niposto zaboraviti da pricam sa ljudima koji mi pozvone na vrata iako dobro znam da mi zele da uzmu zadnji dinar iz mojih mrtvih hladnih ruku.

Zašto bih uopšte htio zamišljat se kao starac?

Starost - smrt, pa i budali je jasno, se*em vam se na istrazivanje

ma sta kukoo