Sada, kada ništa na svijetu na može vratiti dane prohujalog ljeta, naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati, već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti. Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava, zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i da smo bili krivi… Požurimo s danima i danima što će doći požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe. Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove koje smo zajedno mirisali i gazili ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš … bit će kasno. Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne, htjet ćemo jedno drugom reći, al’ proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci. Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati. Zaboravit ću oči i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju. Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti, al’ ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene. Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam! Život je borba – nastoj pobijediti, ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati. Cilj života je ljubav – a ona traži žrtve… Bio si moje veliko proljeće, uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti, koje ću se sjećati. Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela, bit će to ironija tuge … Nestat će sjaja u travi, nestat će veličanstvenost svijeta. Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.