{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


REPORTAŽA
/
Turno skijanje na Vlašiću

S
22.3.2010. u 19:50
0
8
Turno skijanje na Vlašiću
0
Iako smo od kolega sa portala za promociju brdskog biciklizma mtb.ba navikli na reportaže sa vožnji biciklom, ovog puta donosimo ipak nešto drugačije, izvještaj sa turnog skijanja Vlašićem proteklog vikenda.
"Moj rođak iz Travnika ima dvije velike ljubavi: prvu, suprugu i dvije kćerkice, i drugu - Vlašić. Prošao ga je uzduž i poprijeko, po svakakvom vremenu, na biciklu, pješice, na skijama... Na licu uvijek ima širok osmijeh, a ispod gustih, ozbiljnih, obrva vire dva vragolasta, gotovo dječačka oka koja uvijek zuje tamo-amo tražeći avanturu. Kako ni jedan dječak ne ide sam u avanturu, tako i mene rođak već odavno zove na avanturu zvanu turno skijanje.

Pokušao sam sve da to eskiviram računajući kako sam ipak u godinama u kojim bi pamet trebala biti ispred srca, kako je suludo pješačiti na skijama deset kilometara pored onakve Bjelašnice i godišnje ski karte, kako nemam odgovarajuću opremu, skije... I onda šalje sms poruku: 'Sve sam obezbijedio, imaš skije za ovaj vikend'. Na moje nećkanje zove i izvlači i posljednji adut: 'Slušaj, ovo ti je u odnosu na obično skijanje kao kad si ti mene odveo biciklom na vrh planine, pa smo ono išli preko travnatih livada!' E, kad je već tako, kad je turno u odnosu na alpsko skijanje kao dobra cross country tura biciklom u odnosu na vozikanje po gradu, kvragu onda i godine, i oprema - hajde da i to probamo.

Subotnje jutro, buđenje u šest sati. Koliko god se trudim da budem tih zveckanje džezve i prve kafice budi suprugu. Začuh toliko poznate riječi 'Ti nisi normalan!'. Ipak, kako je ona dobre duše i puna razumijevanja za moje ekstravagancije, ovo shvatam kao 'Sretno, pazi se!'. Druga kafica u Travniku. Ispred lokalnog kafića se već sprema pogolem roštilj, gazda nas zove da po povratku svratimo na teletinu. Pakujemo skije u auto i krećemo starim putem za Vlašić. Plan je da krenemo od Galice, sa nekih 1.400 metara nadmorske visine, popnemo se na vrh Pavo (1.807 m nv), onda preko Jezera spustimo na Markovac (vrh vlašićkog skijališta do kojeg vodi ski lift) i potom na Babanovac. Ukupno nekih desetak kilometara.

Moram priznati da sam malo strahovao od tih kilometara i činjenice da ih valja preći, praktično, hodajući na skijama. Svako ko je sa običnim skijama pokušao hodanje uzbrdo zna kako je to teško, zamorno, gotovo nemoguće. Kako onda preći tolike kilometre, motalo mi se po glavi. No, kad čovjek malo bolje pogleda opremu za turno skijanje shvati kako je sve jednostavno. Prvo, same skije sa onim čudnim vezovima više liče na predolimpijsku eru nego na današnje carving skije. Ali s razlogom: hoda se ravno, nema 'karvanja' i skijanja koljenima, vez može da učvrsti cipelu za skiju što se koristi pri spustu, ali i da oslobodi petu kako bi kod hodanja skija ostala na zemlji. Uz to, mnogo su lakše od mojih titaniumskih, tvrdih carving skija.

No, glavna stvar su 'cucki'. Čudan naziv za dio opreme koji omogućava hodanje uzbrdo, praktično bez otklizavanja nazad. Riječ je o traci načinjenoj od prave pravcate fokine kože namazane posebnim ljepilom, pa se traka može po potrebi zalijepiti ili odlijepiti sa skija. Postavlja se krajnje jednostavno: zakači se za vrh skije i zalijepi s njene donje strane. Trik je u tome što dlačice na fokinoj koži rastu pod oštrim uglom, pa kad se kreće naprijed omogućavaju klizanje, ali kod povratka nazad prosto zalijepe skiju za podlogu.

Dok se tako pripremamo uočavamo jednog ozbiljnijeg gospodina koji posmatra našu opremu. On vozi 'lang lauf' i sa zanimanjem promatra lijepljenje 'cucaka' za skije. 'Mogu li s vama dio puta?' pita, na što ga pozivamo da nam se svakako priključi. Gospodin Hrvoje je iz Osijeka i oduševljen je Vlašićem. Jedino mu nije jasno zašto ljudi vrijeme provode u kafanama na planini, i ako već i prošetaju stotinjak metara kroz šumu, zašto ostavljaju smeće. Eh, to ni nama nije jasno.

I onda krećemo ćaskajući usput, laganim hodom uzbrdo diveći se ljepoti nedirnute prirode. Cjelac snijeg otkriva tragove pokoje sitne životinje, sunce prži (tragove ćemo otkriti tek uveče na licu), neosjetno osvajamo dio po dio brda. Sve mi liči na laganu vožnju biciklom. Nešto kasnije Hrvoje odlazi prema Devečanima, a mi zavijamo prema vrhu Pavo, diveći se figurama snijega koje vjetar kreira baš kao dine u pustinji.

S jedne goleti ugledasmo vlašićki tv relej. Rođak mi pokazuje na drugoj strani crnu tačkicu, planinarski dom Devečani. 'Prošle sedmice smo drug i ja išli na malo žešču turu, preko Devečana i releja. Uhvatio nas je mrak i u povratku smo ugledali dva svjetla. Eno, ono tamo' - pokazuje prstom - 'na releju ali i ono drugo, na Devečanima. Taj dom ne radi noću, ali šta se desilo: domar je znao da smo otišli u planinu i nije nas vidio kako se vraćamo. Zvao je ove s releja pa su se i oni zabrinuli. Ljudi su čekali ako se pojavimo i ako budemo premoreni da nam izađu u susret i pomognu.' Eh, kako je lijepa solidarnost u planini, pomišljam. Da su ljudi u stvarnom životu upola takvi imali bismo divnu državu, živjeli bismo mnogo ljepše - mota mi se po glavi dok grabim uzbrdo.

No, ta razmišljanja prekida vjetar koji snažno puše. Približavamo se vrhu, a na 1.800 metara puše i usred ljeta, a kamoli zimi. Oblačimo se toplije, zadnjih stotinjak metara već nestaje snijeg i izbija kamenje pa se turno skijanje pretvara u nošenje skija i planinarenje. Interesantno, ne pada teško jer su skije vrlo lagane. Na vrhu slikanje, razgledanje uokolo dokle pogled seže. Rođak mi objašnjava koje je koja planina i kako je onaj vrh što se čini da je ispod nas, u stvari, vrh Čavo, deset metara viši od Pava.

A onda spust. Prvi metri se čine kao da nikad nisam stao na skije. Noge lete svaka na svoju stranu. Kasnije shvatam da trebam zaboraviti alpski stil i pokušati ukrotiti padinu hvatajući više kosine, zauzdati cjelac i smanjiti brzinu. Dok rođak kao izvrsni skijaš poskakuje vozeći pravi slalom, ja se spuštam mnogo opreznije. Ipak sve prolazi bez padova, a i da ih je bilo koga briga kad je mekano ispod.

Pauzu pravimo kod jedne vikendice u zavjetrini. Tradicionalni objed koji se 'nareže ukoso', pa malo luka, rođak hvali suho meso, a ja sudužuk koji sam donio. Iza toga uspon na Markovac se ne čini teškim, iako, kad sam se na Jezerima osvrnuo i vidio Pavo u daljini, nisam mogao vjerovati da smo maločas bili gore. Na Markovcu srećemo prijatelje koji uživaju u posljednjim skijaškim danima prije nego što proljeće otopi snježni prekrivač i zaključi ski sezonu. Kratka pauza na terasi kafića, potom malo alpskog skijanja do Babanovca odakle nas prijatelj vraća nazad do auta.

U Travniku opet kafica u lokalnom kafiću. Roštilj još uvijek gori, na stolu ostaci bogate trpeze. Domaćini pozivaju, ali se zadovoljavamo kaficom. Vozeći sam do Sarajeva razmišljam o tome kako je čovjeku potrebno malo da bude zadovoljan, kako u Bosni i Hercegovini imamo neslućene potencijale koje ne umijemo koristiti. Samo oko Sarajeva je toliko brda - a djeca vikend provode za računarima ili gledajući tv serije. Nije ni čudo što ginu na sportskim terenima ili u tramvajima. Naravno, vlasti ili odgovorni i ne znaju šta je turno skijanje, kako je lijep Vlašić zimi, a ja, Bogami, već računam kako ću iduće sezone turno preko Visočice, pa tu su i Prenj, Vranica...

Sutradan: prva biciklistička tura ove sezone. O tome u nekoj drugoj reportaži."

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: