{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


VIDEO
/
Skijanje do Umoljana i uživanje u ljepoti krajolika

25.3.2013. u 21:30
336
19
Skijanje do Umoljana i uživanje u ljepoti krajolika
336
Skijanje do Umoljana i uživanje u ljepoti krajolika
Svaki put kad se odmaknem od betonskih zgrada ski-centra u Babinom dolu i zađem dublje u planinu oduševim se ljepotom krajolika i nekim čudnim mirom i harmonijom koje samo priroda zna prirediti.
Onda mi padne na pamet kako je baš šteta što živimo u zemlji političara koji nezajažljivo grabe od naroda gledajući da novostečenim bogatstvom osiguraju što više pokoljenja iza sebe, umjesto da nam dopuste da radimo pošteno, živimo mirno i zarađujemo skromno, tek toliko da vikendima uživamo u ljepoti koja nas okružuje. Običnom čovjeku više od toga ne treba.

Iako je kraj marta vrijeme kada se tradicionalno vade bicikli iz garaža, a skije konzerviraju za iduću sezonu, debeli snježni prekrivač na Bjelašnici i najava sunčanog vikenda izmamili su me u kratku šetnju na turnim skijama. Destinacija selo Umoljani, krug preko Studenog potoka, potom kraj vodenica, poznatom trasom i pitomim krajem. Istina, malo sam se pribojavao hoće li na sunčanoj strani biti dovoljno snijega za skijanje, ali dolazak u Umoljane, gdje lokalna cesta liči na kakav rov prokopan kroz snježne nanose visine čovjeka, obećavali su dobru turu.



U selu srećem dvojicu mještana kojima objašnjavam kuda sam krenuo. "A što si to sam?" pita me jedan od njih. Kako da mu objasnim da sam jutros završavao neke posliće na laptopu, da je moje društvo taj dan na Čvrsnici, što je malo podaleko, pa je nerealno da stignem i tamo na skijanje i istu večer sa suprugom na koncert Olivera Dragojevića u sarajevskoj Zetri, pa zaobilazim istinu riječima: "Ma, ovo ja samo malo da protegnem noge, nije opasno jer znam ovaj kraj". Iako zbilja nema neke velike opasnosti domaćin me upozorava: "Čuvaj se ivica stijena, nemoj se približavat’ ni naginjat’ preko!".

Eto kako sve može jednostavno da funkcioniše, ljudi su dobronamjerni pa skreću pažnju na prirodne zakonitosti. Naravno da nije pametno približavati se ivici stijene, jer to može biti snježni nanos koji se odlomi pod težinom i eto lavine. I naravno da mještani to znaju, kao što znaju da će snijeg potrajati još mjesec-dva, dok ne izbiju prvi kaćuni, i da je najvažnije da nema velikog kijameta, nevremena, da vjetar ne počupa dalekovode... A to hoće li se dogovoriti politička četvorka, petorka ili šestorka, zašto jedne godine bacaju drvlje i kamenje jedni na druge, a iduće se smješkaju zajedno dijeleći vlast, kao da ovim gorštacima nije toliko bitno. Ovdje vuk jede zečeve, ali nikad ne pojede sve, jer će onda i sam uginuti. Vuka ne spomenuše mještani, ali ni političare, očito da im do njih nije ni najmanje stalo.

Nije, vala, ni meni pa uzimam skije i krećem uzbrdo. Nema ništa ljepše od osvajanja tih prvih metara kad čovjek sa svakim korakom polako gubi vezu sa problemima ostavljenim daleko u gradu, kad stres i zvrčanje mobitela ustupaju mjesto tišini. U jednom momentu je bilo tako tiho da mi se učinilo kako čujem otkucaje vlastitog srca. U drugom, začula se ptica negdje iz daljine, koja kao da se i sama raduje toplim sunčevim zrakama. Snijeg podsjeća na dobro uglačan šlag na torti vrhunskog majstora, tek na jednom mjestu prošaran tragovima zečijih šapa. Nakon desetak minuta dolazim do poznate umoljanske "aždahe" okamenjene u stijeni, a onda se ukazaše vrhovi Visočice i nestvarni pogled na vijugavi Studeni potok.

Snijeg je ovdje sigurno viši od jednog metra, a zbog sunca i vjetrova već nabijen, tako da je skijanje pravi užitak. Zmijoliki potok što vijuga prostranom kotlinom uokvirenom planinskim vrhovima i mostić od nekoliko greda, bez kojeg nema prelaska na drugu stranu, uvijek i iznova me oduševe. Nakon potoka stižem na rub veličanstvenog kanjona Rakitnice, a onda se pokušavam držati jedne visine, skijam kroz kržljavo grmlje, kako se ne bih morao ponovo penjati uzbrdo. Ubrzo prolazim kraj umoljanskih vodenica, potom se ukaza pogled na neobičnu džamiju i onda prve kuće koje djeluju gotovo napušteno. Kroz jedan prozorčić viri glava postarijeg domaćina koji me pozdravlja riječima: "Lijep dan za skijanje danas".

Eto, ovdje u ovom idiličnom miru i starci znaju kad je lijep dan za skijanje. Mogao bih ga satima slušati kako priča, ali meni valja nazad u grad, provjeriti e-mailove, propuštene telefonske pozive... O tome razmišljam dok prolazim kraj skijališta na Bjelašnici gledajući kako ni u jednoj kafani nema mjesta, kako su džipovi nepropisno parkirani na glavnoj cesti i kako se šetkaju "skijaši" u skupim jaknama dizajniranim tako da se jasno vidi koja marka je u pitanju, dok čudno, gotovo prezrivo, gledaju moje špicaste skije koje kao da su došle iz prošlog stoljeća. Skije jesu stare, ali služe itekako. Doduše, još koji vikend pa će na zaslužen odmor, a njihovo mjesto će zauzeti bicikl. Ma, samo nek’ se kreće.


Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: