{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
Sead Muhić: Biciklom do Teherana

28.7.2013. u 19:51
4
123
Sead Muhić: Biciklom do Teherana
4
Sarajlija Sead Muhić već je ranije biciklom putovao iz Sarajeva do iransko-turske granice, te od Kanade do Meksika. Ove godine, nastavio je putovanje iz turskog grada Vana i biciklom se odvezao sve do Teherana. Sa Muhićem smo razgovarali o putovanu, Irancima, njihovom poznavanju BiH, ali i potpuno drugačijoj situaciji nego što je plasiraju zapadni mediji.
Kako je došlo do toga da se biciklom zaputiš kroz Iran?

Pa to je zapravo nastavak mog putovanja od prije nekoliko godina, kada sam biciklom krenuo iz Sarajeva i stigao do same tursko-iranske granice u Vanu. Tada nisam mogao dalje te sam ove godine nastavio putovanje sa istog mjesta gdje sam stao.

Ostalo mi je bilo nekih 90 kilometara do iranske granice. Želio sam ići za Samarkand, međutim, u našoj ambasadi su mi odmah rekli da nam ne mogu srediti vize za Uzbekistan, ali mogu za Turkmenistan. Ovaj put nisam putovao sam, već sa prijateljicom iz studentskih dana, Nerminom Hadžibajrić. Sjeli smo u avion, došli u Van, smontirali bicikle i krenuli.

Vozili smo dva dana kroz Tursku da bismo stigli do granice. Granica je strašna. Dva sata je potrebno da je pređete. Ne znam je li to normalna procedura ili smo im bili toliko zanimljivi da su nas isprebacivali kroz sve moguće kancelarije. Toliko su usporeni da po 20 minuta unose ime i prezime iz pasoša. Nakon granice smo razmišljali da li da vozimo direktno za Teheran, što je nekih 890 kilometara puta. Međutim, taj put je prilično monoton i nema se šta vidjeti. Odlučili smo da izađemo na obalu Kaspijskog mora. Taj put vodi kroz planine, što mi nismo uzeli u obzir i, umjesto osam dana, do Teherana smo putovali 15. Zato smo vidjeli sve što smo željeli vidjeti, što je najbitnija stvar.


Šta ste željeli vidjeti?

Prošli smo kroz Mijaneh, Tabriz, Halhal, izašli na obalu mora i prošli kroz sva turistička mjesta, a onda smo prošli kroz gorje Elburs do Teherana. To znači da smo biciklima morali izaći na 3.200 metara nadmorske visine. Taj uspon, sa svim torbama i opremom, trajao je dva dana. Sam sjever Irana je užasno vruć. Sunce izlazi oko šest sati i temperatura je već 35 stepeni. Tokom dana smo morali praviti pauze i nastavljali smo predveče. Toliko je vrelo da, iako smo dnevno jeli lubenicu od nekih sedam kilograma i pili i vodu i sokove, nismo nikako išli u WC. Hrana nam nije ni padala na pamet, samo voda.

U Teheran smo stigli nakon 15 dana i rekao sam da je bolje da ostanemo i vidimo Iran, nego da se lomimo dalje prema Turkmenistanu. Nisam znao šta ćemo novo vidjeti i doživjeti, ali sam znao da bismo poginuli, jer je tamo još vrelije.

Kada smo ulazili u Teheran, susreo nas je čovjek, zaustavio automobil i rekao kako i on vozi bicikl te pitao može li nam ikako pomoći. Rekao sam mu da imam adresu jednog hotela. Odgovorio je da zna koji je to hotel i da se nalazi u samom centru, koji je od mjesta na kojem smo se nalazili udaljen 45 kilometara. Eto o kolikom se gradu radi. To je metropola sa sedam miliona stanovnika, koja se proteže na prostoru kao od Sarajeva do Mostara. Čovjek nam je rekao da svratimo do njegove kuće u narednoj ulici i da će nas on odvesti do hotela. Došli smo kod njega, iznio nam je sok i ponudio da malo sjednemo i odmorimo. Saznali smo da je Turkmen i radi u Ericssonu. Ponudio nam je da ne idemo u hotel, već da ostanemo kod njega. Odbili smo, govoreći da nema smisla. Međutim, kada smo se malo otkravili i ohladili pod klimom, prihvatili smo poziv. Dao nam je ključeve i rekao da ostanemo koliko god želimo. Bio nam je domaćin čitavih sedam dana. Sreo nas je na ulici, doveo nas u kuću i dao nam ključeve, a nikad ranije nas nije vidio, niti čuo za nas. Takvi su Iranci.

Na istoku postoji čitav splet apsolutno neobjašnjivih i neshvatljivih pravila prema kojima taj svijet funkcioniše. U državu se biciklom može ući na samo jedan jedini granični prijelaz. Ne pitajte zašto. To je jednostavno tako. Motocikli se u Iranu mogu voziti samo petkom. To su neka pravila na koja jednostavno nema logičnog odgovora. To je neko smislio iz nekih razloga i to je jednostavno tako.


Kakvi su Iranci u odnosu na informacije koje mi dobijamo o njima?

Zemlju uvijek karakterišu ljudi i to je ono što pamtiš kada se vratiš odnekud. Zaboraviš i građevine i spomenike, pamtiš samo ljude i događaje. Ja za Irance mogu reći da su najgostoljubivija nacija na svijetu. Ljudi zaustavljaju automobile kako bi nam dali hranu. Jedan je muškarac čak stao kako bi nas molio da nam da novac. Nije znao ni engleski, ni ko sam ja, ni zašto sam tu, ali mu je nešto bilo drago što me vidi i izvukao je novčanik. Rekao sam mu da ne dolazi u obzir, ali je insistirao, govoreći kako je to mali poklon od njega, budući da sa sobom nema ni hrane ni pića da nam ponudi. Nismo mogli vjerovati. Za ovu priču su najmanje bitni kilometri i gdje sam sve išao, bitni su Iranci i njihova gostoljubivost. Nemoguće je razapeti šator. Ukoliko te bilo ko od njih vidi, neće dozvoliti da spavaš u šatoru, već će te uzeti za ruku i povesti svojoj kući. Staneš da tražiš vode, oni te odmah vode u kuhinju da jedeš. Imaju tu kulturu darivanja. Nastojat će da ti nešto poklone i učine te sretnim, jer si putnik. Oni nemaju mnogo i, mimo Teherana, nisu uopće opterećeni materijalnim. Sve im je funkcionalno, od vrta, vode, kuće, namještaja... Ne robuju estetici i vizuelnom.

Kakva je situacija kada je riječ o njihovim strogim zakonima?

Nas su ovdje strašno isprepadali kada je riječ o zakonima, pravilima, islamu... Ja sam pretpostavljao da to nije tako kako nam zapadni mediji serviraju, ali jednostavno nisam znao šta da mislim, jer nisam imao odakle da se informišem. Otišao sam tamo sa strahom od drugog i drugačijeg. Strah me bilo da ću učiniti nešto za šta ne mogu zamisliti da je zabranjeno. Ipak, oni i kada vide da griješiš, ako vide da to ne činiš iz zle namjere, neće ti uzeti za zlo. Oni vide da si turista i da, najvjerovatnije, nisi ni razumio nešto što piše. U najgorem slučaju će te samo upozoriti. Zvanično vlada šerijat. Nas su plašili da će nas presretati na ulici i tražiti nam papire da vide jesmo li u nekom srodstvu i šta smo jedno drugom, budući da tamo žena ne smije putovati sa muškarcem koji joj nije muž ili član porodice. Govorili su nam i da nećemo moći uzeti istu sobu u hotelu i slično. Međutim, od svega toga nije bilo ništa. Ti zakoni vrijede za Irance, ali to su pisana pravila koja se sve više klimaju. Što se tiče kodeksa oblačenja, još uvijek ga se pridržavaju, ali samo formalno. Vidi se kada je žena pokrivena radi islama, a kada to radi samo zbog zakona.

Kada smo izašli na Kaspijsko more vidjeli smo turiste kako sjede obučeni na plaži i tako se i kupaju. Neki muškarci su imali majice, neki ne. Veoma se nezgodno kupati u odjeći, budući da sputava. Meni se u jednom trenutku Nermina popela na ramena da je izbacim iz vode i odmah se začula pištaljka. Maskirne uniforme i pendreci su se ukazali na plaži i mene su odmah pozvali iz vode. Zvali su mene zbog Nermine. Međutim, njoj se niko nije obraćao. Ona je prošla mimo njih, a nisu je ni pogledali. Njih 10 se meni obraćalo na perzijskom, a ja sam ih samo gledao i slijegao ramenima. Pitao sam ih govore li engleski i niko nije znao. I šta sad? Slutio sam šta je problem, ali me nije bilo previše briga. Na kraju su se nasmijali i pustili me.

Ta neka moralna policija postoji. Kao i svuda na svijetu – postoje ljudi koji su u vjeri radi vjere, a dosta toga što mi doživljavamo kao islam je zapravo folklor. Kada bi ukinuli zakon, garantujem da bi bar 60 posto žena odmah bacilo marame na zemlju, odjenulo bermude i nabacilo pirsinge i tetovaže. Ukoliko ikad dođe do nekog sukoba u Iranu, doći će zbog te dvije struje. Ipak, status žene tamo je poprilično dobar. Ona ne može doći u situaciju da je neko zlostavlja u tramvaju, da je pokradu i slično. Stvarno su zaštićene.

Kako su reagovali na tebe kao muslimana iz BiH?

To je posebna priča. Iznenađen sam koliko znaju za Bosnu. Čak i u najruralnijim dijelovima kad kažeš "Bosni", svi dodaju "Hercegovin". Spominju Sarajevo, spominju rahmetli predsjednika i to su im prve asocijacije. Onda obavezno pitaju "muslim?", a kad im potvrdiš, pitaju "suni ili šija?".

Moji strahovi su išli čak dotle da će mi neko nešto učiniti ukoliko se budem molio Bogu na nešto drugačiji način. Apsolutno nikakvih problema nije bilo. Nikakvog sukoba između sunita i šiita nisam primijetio. Jedino, kada uđeš u neku džamiju i primijete da nešto činiš drugačije, pitaju odakle si, ali samo iz radoznalosti. Prilično su upućeni u svu situaciju ovdje, rat i ostalo.


Kakav je Teheran u odnosu na zapadne metropole?

On je istinska metropola. Moguće je kupiti sve što se može i u drugim svjetskim metropolama. Oni jesu pod nekim embargom i izolacijom, ali ja ne shvatam na šta tačno imaju zabranu, budući da to dobrim dijelom ne funkcioniše. Mi smo odavde ponijeli keš, jer su nam rekli da se tamo ne može platiti karticom. Navodno nisu potpisali neku konvenciju o pranju novca. Međutim, istina je drugačija. Kartice se uveliko koriste, ali uređaji putem kojih se plaća su uređaji katarskih i arapskih kompanija. Provučete karticu u Teheranu, odsječak dođe iz Dubaija, a naplate samo šest posto za uslugu. Stvari funkcionišu, samo su malo komplikovanije. Govorili su da Iran Air ima stare modele aviona, međutim to su sve Boeinzi. Pitao sam odakle im, budući da nisu u dobrim odnosima sa Amerikom i rekli su mi da ih kupuju od susjednih zemalja.

Teheran je multikulturni grad i u njemu živi veliki broj Armena, koji imaju svoje četvrti i svoje crkve, samostane i manastire. Tu je i veliki broj zerduša, zaratustrijanaca, koji su idolopoklonici i obožavaju vatru. Tu su i njihovi hramovi, koje nikom ne pada na pamet da dira. Stari hramovi su spomenici, a noviji se uveliko koriste. Ima i ljudi koji su toliko samosvjesni i otvoreno govore da nisu muslimani i to što su njihovi roditelji muslimani nema veze sa njihovim vjerovanjem. Njih niko ne forsira i ne prisiljava ni na šta.

Nisam primijetio da se igdje toči alkohol, čak ni ispod pulta. To je i lijepo, budući da nema ispada i problema koji idu uz alkohol.

Jesi li imao kakvih problema tokom puta?

Samo jednu situaciju, koja je bila neugodna, ali se apsolutno ništa nije desilo. Neka izbrijana trojica, neprijatnog izgleda, su nas malo duži period pratili automobilom. Budući da smo bili u nenaseljenom području, zaustavili smo se pored jednog kamiona koji prodaje lubenice, čisto da bude još neko tu. Stali su i oni. Primijetio sam da su se i ponašanje i priča prodavca lubenica promijenili. Kada su se malo pomjerili, pitao sam "Problem?". "Problem", odgovorio mi je. Međutim, gledali su u nas, pokušali stupiti u neku komunikaciju na perzijskom i na kraju su otišli. Ništa se nije desilo, ali nije bilo prijatno. To je bila jedina situacija koja nas je malo uznemirila. Sve ostalo je bilo predivno.

Kakva je situacija za turiste? Isplati li se ići?

Turista ima, čak sam vidio i kampere iz Velike Britanije. Ukoliko ideš automobilom, moraš imati njihove tranzitne table, gdje oni prevedu naše pismo na njihovo. Teheran nije zanimljiv za turiste, tamo nema ničega izuzev administracije, a najstariji objekti su stari 70 do 80 godina. Međutim, ono što Iran definitivno krasi je biser Perzije, Isfahan. Kažu da ko je njega vidio, vidio je pola svijeta. Isfahan, Jaz, Širaz, Mašad, Tabriz, to su gradovi koje čovjek treba vidjeti. Iran želi da se otvori ka turistima, ali ne može da premosti barijeru koju zapad plasira putem medija. Veoma su dobronamjerni i svakome bih preporučio da ode.

Ono što je za turiste najbitnije je to što je Iran smiješno jeftin. Imaju problem sa inflacijom, ali 10 litara benzina tamo košta jedan euro. Na osnovu toga se može shvatiti kako se dalje formiraju cijene. Mi smo iz Teherana otišli luksuznim autobusom za Isfahan, koji je udaljen nekih 500 kilometara i cijena karte bila je osam dolara. Obroci se kreću od marke pa do 10, i to u objektima za koje pomislite "Hoću li ikada imati prilike da samo uđem u ovakav restoran". Nismo gledali ni šta smo jeli, ni šta smo kupovali. Za 23 dana, koliko smo tamo bili, nisam potrošio ni 400 KM. Uhvatio sam se kako se cjenkam sa taksistom hoće li me voziti za 1,5 ili 1,25 KM, a radilo se o vožnji od najmanje pola sata.

Iran je zemlja smještena na izuzetnoj visokoj nadmorskoj visini i mi smo rijetko bili niže od hiljadu metara, što je sreća, jer ne znam kako bi vrelo bilo da je niže. Prešli smo preko gorja Elbrusi, izašli na 3.200 metara nadmorske visine, a spustili se u Teheran, koji je na visini između 1.300 i 1.700 metara. Iz centra Teherana vodi žičara na četiri hiljade metara nadmorske visine. U zimskom periodu, tu su četiri elitna skijališta, a sve je više skijaša iz alpskih zemalja. Budući da po cijeni jednodnevnog skijanja u tim zemljama, ovdje mogu skijati 10 dana i to sa iznajmljenom opremom i u punom komforu, a doći u japankama i majici kratkih rukava.

Hrana im je dobra i raznovrsna, a smještaj u hotelu košta od nekih osam dolara, pa naviše. Vratili smo se avionom, a karta je koštala 200 dolara po osobi. Malo je nezgodno dobiti vizu i vozili su nas i davali nedefinisane odgovore, ali smo ih na kraju dobili.

Koliko ste kilometara prešli biciklom i šta ste nosili od opreme i stvari?

Putovali smo 15 dana, odnosno 1.500 kilometara, a imali smo sve ono što nam je bilo potrebno da budemo samostalni i ne ovisimo ni od čega. Imali smo šator, vreće za spavanje, podloške, kuhalo na benzin, nešto posuđa, minimalnu garderobu i nešto alata za popravak bicikla, ukoliko bi se nešto desilo. Što se navigacije tiče, imali smo neku kartu koju smo kupili u Tabrizu. Imali smo malo problema sa oznakama, budući da čim odmaknete sa glavnog puta, sve piše isključivo na perzijskom.

Jeste li sretali druge bicikliste?

U jednom gradu nam je prišao neki momak na biciklu i odmah donio albume pune fotografija biciklista. Nazvali smo ga lovcem na turiste, budući da doslovno proganja ljude na biciklima. Rekao nam je da su mu odmah dojavili, čim su nas vidjeli na biciklima, kao što uvijek čine. Ugostio nas je, kupio nam mapu Irana i dodijelio nam brojeve 145 i 146. Pitao sam ga šta je to i rekao mi je da smo, u 20 mjeseci, koliko se bavi lovom na turiste, mi 145. i 146. biciklisti koje je sreo.

Objasnio nam je i zašto biciklisti prolaze baš tuda. Zato što je to dio starog Puta svile, utrtog puta karavana za istok. Ljudi žele da ga vide i dožive te voze tuda. Tuda idu biciklima, pješke, na konjima, a neki japanski atletičari su čak i trčali tih 10 hiljada kilometara.

Ti si biciklom već prošao kroz Crnu Goru, Albaniju, Grčku i Tursku, a vozio si i od Kanade do Meksika. Možeš li nekako uporediti putovanja kroz te zemlje sa ovim kroz Iran?

Mi sami smo, u odnosu na Iran, zapad. Kulturološki smo priklonjeni zapadu i život koji živimo je život zapadnjaka. Kada odete negdje gdje nije tako, a nije tako čim pređete istočno od Eufrata, sve postaje čudno i interesantno, pa i šokantno. Teško se navići. Sve izgleda veoma haotično, počevši od saobraćaja pa nadalje. Kasnije shvatite da to, što nam na prvi pogled izgleda haotično, funkcioniše već hiljadama godina.

Teško je shvatiti da saobraćaj u čitavoj državi ne funkcioniše po pravilima, već po osjećaju, i da to funkcioniše. Na pravila se pozivaju samo kada dođe do udesa. Ne poštuju pravila, ne pale svjetla, po četvero ih se vozi na motociklu i bez kaciga. Zašto? Niko ne zna. Štaviše, ukoliko bi se striktno pridržavali pravila, čitav saobraćaj u Teheranu bi zapao u potpuni kolaps. Čovjek vremenom dođe do optimalnog rješenja. Ono što je nama na prvu ruku šokantno, zapravo je možda najbolje rješenje za to podneblje.

Primijetio sam i koliko je voda važna. To se osjeti na temperaturi od 45 kada u krugu od 100 kilometara nema hlada. Kada udahneš, suh si do stomaka. Vrelo je, a imaš osjećaj da se ne znojiš, jer te zrak odmah suši iznutra i izvana. U Iranu ima vode, ali je čudno raspoređena. Uglavnom je ispod zemlje. Oni se trude da navodnjavaju i što je navodnjeno, tu ima i života. Sve ostalo je zemlja tvrda ko beton. Ljudi se moraju zaista truditi da nešto uzgoje.


Planiraš li još neko putovanje?

Ne planiram, ali desit će se. Imam nekih ideja, ali ne bih sada da ih spominjem, da se ne izjalove. Ne znam ni hoću li ići biciklom ili pješke.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: