{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Od Supetra do Bola, preko Vidove gore

S
27.4.2011. u 21:07
0
56
Od Supetra do Bola, preko Vidove gore
0
Nakon uspješne organizacije projekta "Enjoy Sarajevo", grupnih vožnji na Trebević, Skakavac i Hutovo blato na kojima je učestvovalo više stotina brdskih biciklista, članovi Udruženja brdskih biciklista (MTBa) i biciklističkog web portala www.mtb.ba su za svoju dušu posjetili Brač, osvojili vrh Vidova gora i uživali u stazama i mirisu mediterana.
Jednom davno bijaše vrijeme bez interneta, facebooka, mobitela i HD televizije. Današnjoj djeci je teško objasniti kako smo mogli sklapati poznanstva bez mreže, da se to radilo tako što bi tata napravio onaj drveni nogostup s obje strane ograde kako bi komšija ili slučajni prolaznik mogao ići kraticom kroz našu bašču a ne okolo. Ili, još bolje, da je odnekud doveo vodu i napravio klupu pod starom lipom pa bi svi koji prolaze tu zastali da se osvježe hladnom vodom i okrijepe čašicom razgovora. Teško je današnjoj djeci da shvate kako smo i mi uz te prave prijatelje, baš kao i oni danas, imali one virtuelne, samo što su naši bili stvarniji: Tom Sawyer, Hacklberry Finn, Winnetou, Old Sutherland ili Zoro bili su uvijek online i čekali nas na policama biblioteke mjesne zajednice i nikad ne bi odgovarali "birani pretplatnik je trenutno nedostupan".

Kao što i danas djeca čim dođu iz škole prvo sjedaju za računar da se "druže", i mi bismo čim istrčimo nakon posljednjeg školskog zvona pobacali torbake u travu i zaigrali lopte na kakvoj livadi, ili bi zasjeli na komšijinoj kruški umreženi spletom njenih čvornovatih grana. Ako nekom želiš lajkati, dobacio bi mu onu najljepšu, žuto-rumenu krušku, iz vrha krošnje.

Imali smo, naravno, i svoje grupe. Zvale su se raja. Pa bi igrali fudbalske utakmice raja protiv raje. Kakva Champions League u HD rezoluciji, i šta su dueli Barcelone i Reala naspram okršaja Vrbanjuše i Vratnika nad Kovačima. Bilo je i klađenja ali nije bilo kvota. No, svi su dobijali: poraženi je plaćao sladoled ili piće za svu raju, ili bi se jednostavno dobro zabavili na račun poraženog, kao recimo, kad je Fake nosio krkače na leđima debelog Bimbu jer je tipovao na svoju raju, makar svima bilo jasno k'o dan da nemamo nikakve šanse bez Fareta na golu kojem tata nije dao da igra zbog tri jedinice.

Jednom godišnje išlo se na more. Niko nije kukao što nemamo autoput pa se truckamo cijeli dan u Fići po kaldrmi preko Ivan Sedla. I kad bi sve stalo na onom suncu jer je nekom prokuhao auto ili mu je "otiš'o gumigeling", nije bilo skrleta i nervoze. Svi bi zastali, neko bi donio trokut, jedan dizalicu, drugi gedore a ostali bi kometarisali načine kako to najbolje popraviti. I začas bi kvar bio otklonjen, a zmijugava kolona nastavila dalje, do Komadinova vrela, gdje je voda najhladnija, ili do Žitomislića gdje bi jeli burek iz onih žutih kutija s rupicama koje liče na dva poklopca sa ručkama pa ne znaš koje je gornji a koje donji dio, ali bolje drže svježinu od bilo kakvog Tupperwarea.

Onda palme u Opuzenu, pa Ploče i povik sa zadnjeg sjedišta: "Moreeeeeee!". Kamp u Tučepima je imao samo jednu česmu, a u Neumu se nalazile samo zgrada Pošte, granap Bregava i odmarališta CK i Feroelektra. Ali, zauvijek se u sjećanja urezao taj šum valova što udaraju noću, pucketanje borova i miris biljki mediterana. I neki mir kao zbir svega toga.

Isti taj mir osjetim svake godine vozeći sa svojim drugarima bicikle po Jadranu za Uskršnjeg vikenda kad još nema turista, a domaćini pituraju klupe i ograde spremajući se za nadolazeću turističku gužvu. Ivan nas pozove u Omiš, a znam da ide samo da bi vidio babu koju neizmjerno voli. Krenemo tako zezajući Mersada, pokupimo Frkija u Visokom pa preko Kupresa. Ervin zapuca iz Ingolstadta. To je negdje u Njemačkoj, nemam pojma gdje se nalazi, ali znam da je daleko i da se ide preko Dervente. Dođu on i bicikl, da bi vozili s rajom. Moram spomenuti obojicu jer se tako računa kad plaćaš trajekt: posebno bicikl posebno čovjek. Kad bicikl staviš na automobil plaćaš kao da je jedno, kad sjedneš na bicikl i kad si jedno plaćaš odvojeno. Čudna neka računica, ali valjda bicikl tretiraju kao magarca, pa što ne bi i naplaćivali.

Na magarcu ili biciklu, svejedno, važno je da se vozi. I da se sve vrijeme, cijeli taj produženi vikend zezamo, i da nam bude predobro. Putovanje do Omiša bi trebalo da traje tri i po sata ali razvučemo ga na pet sati. Ovaj put zastasmo u Hercegovini, negdje pred Vinjanima donjim, da Frki pozdravi Ivicu, kolegu iz studentskih dana. Tata mu je čuveni biznismen, ali to nema nikakve veze s pričom, osim da nas je počastio fantastičnim vinom uz opasku "Pazite se, hoće uhvatit'!". Ali njegov brat, strikan Ivicin, ispriča nam kako gaji puževe i kako svake godine igra nogometni Turnir stokilaša. Naime, zanimljivost ovog takmičenja je da svaki član fudbalske ekipe mora težiti preko sto kila. Kako strikan reče: "Imao sam lani 99 pa sam popio pet-šest piva da se ne obrukam". I zaigrao u ekipi uz čudna neka pravila: svakih 15 minuta je poluvrijeme kad se iznose delicije s roštilja. I tako više puta. Na kraju utakmice se, pored golova, mjeri i "prirast ekipe". To je razlika koliko ekipa na kraju utakmice, nakon tih brojnih poluvremena dobije na težini. A na kraju turnira cijeli stadion se zadimi od roštilja, a sutradan siju novu travu jer je stokilaši toliko ugaze da se neće oporaviti.

I pili bi mi tako vino i slušali zanimljive priče dobrih domaćina da nas Ervin već nije čekao u Omišu, da Marijan, naš prijatelj iz Zagreba nije zvao da provjeri kad kreće trajekt za Brač... Jer, plan je bio da se sutradan penjemo na Vidovu goru, najvisočiju tačku nekog od otoka na Jadranu. Na trajektu promjena plana. Gledajući mape otkrijemo kako od Vidove gore postoji nekakva kozija stazica što se strmoglavce stropoštava u Bol na Braču. Nema veze što onda, umjesto planiranih tridesetak kilometara imamo napraviti duplo više, i što se ponovo valja penjati preko cijelog otoka. Takve stazice se ne propuštaju. Marijanu sam se izvinuo jer sam ga nagovorio da ne nosi bicikl za žestoki off-road, već nešto ležernije. Čovjek je takav fan biciklizma da ima nebrojeno mnogo bicikla i opreme, i što je najvažnije fakat zna postaviti tako dobar setup za svaku turu da je prosto nevjerovatno koliko optimizira bicikl i kako izvlači puni maksimum iz svakog okretaja pedale. Nevjerovatno je i s kojom brzinom grabi uzbrdo po makadamu na biciklu bez suspenzije i s "bisagama" jer je tura trebala biti rekreativna.

A bila je, sve samo ne rekreativna. Spust do Bola je "dobar do bola". Strma staza, krupno kamenje, stijene, pogled na more, miris borovine, sunce, znoj na čelu i onaj osjećaj grupe, zajedništva i sreće što si dio toga. E, to je "grupa", a ne ono što zovu grupa na Facebooku. Kad bi poginuo za druga i kad vas adrenalin spuca pa svi skupa podjednako dobro uživate i prelazite gudure kakve ne biste ni pješice, a kamoli biciklom. Kad se, konačno, spustite u civilizaciju pa poput male djece bosi hodate po moru a trenutak ranije vas je samo jedan pogrešan potez vodio od sunovrata u provaliju. Ali, grupa je i tada tu da vas podrži, sačeka, ohrabri, pomogne promijeniti gumu ili doštelati lanac, i ispunjeni ste nekim samopouzdanjem pa se čini da tako zajedno možete sve.

U Bolu, tik uz plažu Zlatni rat, sreli smo grupu mališana iz Njemačke koji su nas zadivili svojom vještinom skakutanja na biciklima. Ko od šale se popnu na metar visoki zid, balansiraju na jednom točku, skaču, okreću se, izvode ludorije protivne zakonima fizike... Njihov trener, glavni za organizaciju UCI utrka u Europi, bio je oduševljen kad smo rekli da smo iz Sarajeva i kad smo pokazali kuda smo se spustili. Obećao je doći i u Sarajevo jer zna kakve terene i staze imamo.

Nakon ručka i kraćeg zadržavanja na Bolu valjalo nam je ponovo prijeći otok. Mukotrpno, dugačko, uz nevjerovatno zbrajanje ukupnog visinskog uspona. Na kraju je ispalo da smo, penjući se na vrh visok 778 metara taj dan ukupno napravili oko 1600 metara uspona. Pokušali smo se uveče "liječiti" fenomenalnim pivom "Franziskaner" što ga u dvije gajbe donese Ervin iz Njemačke (to je ono sa fratrom na slici, crno i gusto, pa se treba dobro promućkati prije otvaranja boce da talog kojim slučajem ne ostane na dnu). Nije išlo, nakon pola gajbe smo popadali od umora i san nas je svladao. Ali, u tom snu, sve su se nizali opasni momenti spusta, predivni krajolici, pogled na more, plavo nebo i susjedne otoke dok voziš bicikl vijugavim putem između čempresa i borova. Baš kao i u autu, na povratku kući, kad smo prepričavali događaje s vožnji. Prije toga, na rastanku, kad smo se rukovali trenutak prije nego što ćemo se raspršiti u Zagreb, Njemačku i Sarajevo, rekli smo jednostavno: "Doviđenja, do iduće vožnje". Puni nekih pozitivnih vibracija, dobrih osjećaja stvarnog života i drugarstva. Ne onog virtualnog.

I onda, evo me kod kuće, valja sutra na posao. Odoh da vidim šta ima na mreži. Je l' se javio ko novi da budemo prijatelji a da se ne znamo. Baš me zanima da li se mom "prijatelju" X koji je postavio fotografiju nekog Y a koju je snimio Z dopala ili nije, i je li stavio lajk ili onu elektronsku ružu, vazda istu što ne vehne i ne miriše. Ako vas zanimaju njihova imena ili još bolje IP adrese u binarnom kodu, samo recite, dopisat ću naknadno.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: