{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Jesen na Čabulji

S
9.11.2010. u 22:20
0
28
Jesen na Čabulji
0
Biciklisti sa portala www.mtb.ba iskoristili su jedan od posljednjih vikenda prije prvog snijega ove sezone za vožnju na još jednu hercegovačku ljepoticu. Iako se nisu popeli do planiranog odredišta, prelijep dan proveden na Čabulji i više nego dovoljan. U nastavku pogledajte nekoliko fotografija i pročitajte utiske sa vožnje.
Da je BiH velika i prelijepa zemlja shvatite tek kad je krenete obilaziti sporo, pješice ili još bolje biciklom. I naravno, kad se maknete s puta M-17. Obični putnik koji se zaputi ka Jadranu, frustriran gužvom i nervozom vozača na cesti, kanjon Neretve doživljava kao nužno zlo, a ljepotu i prostranstva visoravni iznad kanjona neće ni imati priliku vidjeti. A ima li išta ljepše?

Posjetu Čabulji smo planirali prije dvije sedmice ali nas je kiša otjerala niže, na Hum iznad Mostara. Ovaj put sve je obećavalo savršen dan: prohladno jutro, magla u kotlini, najava sunca i za ovo doba godine ipak visokih temperatura. Grupica sarajevskih biciklista kreće iz kanjona Drežanke, a u Bogodolu će nam se pridružiti Đani iz Mostara koji ne propušta niti jednu turu u Hercegovini. Čabulju je prošao uzduž i poprijeko, po svakakvom vremenu, i na kraju će se ispostaviti da je bio od presudnog značaja za uspjeh ove ture.

Pošto je dan u novembru kratak krećemo prije devet sati. Hladno, maglovito jutro, oštar uspon ali već nakon pola sata magla se razilazi i stidljivo, ali ipak, ukazuje se modro plavo nebo. Osjećaj napuštanja magle penjući se iznad nje metar po metar je zbilja fantastičan. Na kraju izbijamo na sunce, u daljini gledamo visove Prenja koji poput ostrva izranjaju iz magle, a naposlijetku se ukaza i zelena Neretva.

Međutim, ovo je i najteža dionica gdje je uspon konstantan. U tih trinaest kilometara valja savladati 900 metara visine. Na sreću, grupa je kompaktna, nema velikih pauza i sve teče po planu. Nakon tog prvog, žestokog uspona slijedi vožnja po platou koja i nije tako naporna pa imamo vremena za uživanje u tipičnom kraškom krajoliku. Kristalno čisto nebo pravi divan kontrast bijelom kamenu od kojih su sazidane stare kućice ili zidovi što omeđavaju prostor predviđen za stoku, a sve prošarano bojama jeseni. Pažnju nam privlači jedan zid koji čini savršeni krug pa zbijamo šale kako je to hercegovački Stonehedge ili barem nekakav orijentir što ga postaviše "oni odozgo". Malo dalje srećemo lovce koji nam objašnjavaju kuda ćemo dalje, nude pomoć, hranu i piće i s nevjericom primiše informaciju da smo krenuli iz Drežanke, a uz to da nam je cilj vrh Čabulje. Čudno je to kako njima izgleda nestvarna naša kilometraža, baš kao što se nama čini nemoguće to što oni prepješače i desetke kilometara u potrazi za divljači.

A onda nam se pridružuje Đani i, kao i obično, donosi brojne priče vezane za kraj koji posjećujemo. Iako je Hercegovina sušna i bez vode, ljubazni domaćin, vlasnik gostionice, neće ni da čuje za našu ponudu da platimo zalihe kojim nas je snabdio. Svaka čast i hvala domaćinu. Izgleda da nije slučajno nekad davno ovo mjesto dobilo baš taj naziv, Bogodol. Na ostatke prošlosti podsjeća nas i kamena zgrada mjesne zajednice. Nedostaje samo magarac pa da slika bude kao iz sredine prošlog stoljeća.

Međutim, pogled na brojčanik kilometara, a još više sjenke koje se već izdužuju, opominju. Jest da je pravi užitak uspon od Bogodola do vrha Čabulje i pogled na prostrane kamenite livade, u daljini vrh Veleži i Prenj, jest da bi bilo fenomenalno ostaviti bicikle pri vrhu i planinarski osvojiti Veliku Vlajnu, ali već smo prešli 30 kilometara, valja se i vratiti a dan prestaje već u pola pet. Kratko vijećanje i razborit zaključak: vozimo ka vrhu do 14 sati, a onda, dokle god da dobacimo, okrećemo se i vraćamo nazad. Ovo nas je naučilo iskustvo boravka u planini s kojom se nije šaliti. Omrknuti u novembru nije isto što i usred ljeta. Zato, iako nas je do cilja dijelilo kojih par stotina visinskih metara, poštujemo dogovor i vraćamo se nazad.

Odjednom, sunca nestade i nekako se smrači. Pojaviše se i prve kapljice kiše. Ponovo vijećamo i Đani nudi spasonosnu ideju: da se ekipa spusti u mnogo bliži Mostar, a da on autom koje je ostavio u Gorancima prebaci nas trojicu vozača dio puta. Rečeno-učinjeno, već vidno umornim trebalo bi nam najmanje sat da savladamo uspon na povratku kojeg nas je Đani spasio, a i spusta je ostalo priličan komad. Ipak, stižemo sretno prije mraka, pakujemo bicikle, odlazimo autom po ostatak ekipe u Mostar i bilježimo još jedan predivan dan.

Uveče, mišići lagano drhte jer smo prevalili 60 kilometara i savladali 1.500 metara visine, ali koga briga kad lice gori od sunca, a u očima slika kolorita što ga tvori jesen. Čabulju, nažalost, ne možete doživjeti autom s puta M-17.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: