Emilija iz Tešnja i Adam iz Južnoafričke Republike zajedno plove kruzerom i kroz bračne vode
Sretnijim se smatraju oni koji uspiju dobiti posao na svjetskim kruzerima pa osim što zarađuju, imaju priliku i vidjeti neka egzotična mjesta i upoznati ljude koje ne bi imali priliku upoznati u BiH.
Zanimljiva priča nam dolazi iz Tešnja, odakle je Emilija Knežević Nieuwoudt, koja je svoju sreću okušala na kruzerima još davne 2008. godine te uz prekide i pauze to i dalje radi. Ono što njenu priču čini drugačijom je to što je na kruzeru upoznala i čovjeka svog života koji dolazi iz Južnoafričke Republike. Oboje rade na kruzerima godinama i nadaju se da će uskoro spustiti sidro. Prije četiri godine su uplovili i u bračne vode te se sada namjeravaju skrasiti na kopnu.
Za posao na kruzeru saznala od prijateljice
Slučajan susret s kolegicom s fakulteta i njene priče i iskustva su probudile želju kod Emilije da i sama pokuša nešto takvo. Iako aktivna u mnogim nevladinim organizacijama te stalno u potrazi za poslom, odlučila se za ovakav korak. "Pola godine kasnije već sam i sama bila na brodu", navodi Emilija.
"Kruzer je u biti jedan veliki hotel koji plovi. Cijela vojska zaposlenika se brine da gosti u tom hotelu dožive svoje krstarenje kao lijepo iskustvo kojeg će se rado sjećati i koje će htjeti ponoviti, a uprava hotela zna da je za to potrebno i da zaposlenici budu zadovoljni. Da bismo se gostima smješkali kao da to stvarno mislimo, redovno nam se organiziraju zabave (“crew parties”), druženja i izleti", opisuje Emilija.
Kaže da iako je postojala neka zdrava doza straha kod odluke nije oklijevala. Ipak, sve je dobro provjerila prije polaska.
"Imala sam sreće jer sam se i prije prvog odlaska na brod imala kod koga raspitati o brodskom životu, o potrebnim papirima i agenciji koja je regrutirala kandidate i zato se nisam bojala. Znala sam da idem preko provjerene agencije i da neću završiti negdje kao žrtva trgovine ljudima", priča naša sagovornica.
Na život i rad na kruzeru se brzo navikla i kaže da joj to nije predstavljalo problem. Radno vrijeme pa i radni dani variraju zavisno od trenutne lokacije, ali uglavnom se radi svaki dan.
"Na kruzeru je nemoguće upasti u rutinu, svaki dan je drugačiji. Radno vrijeme, pa tim i vrijeme ustajanja i odlaska na spavanje je različito svaki dan, ovisno o tome jesmo li cijeli dan na moru ili smo uplovili u luku. Dani vikenda ili dani u sedmici ne igraju nikakvu ulogu na kruzeru – radi se svaki dan".
Poslovi su dobro organizovani i raspoređeni te je organizacija takva da se svaki odjel brine za jednu vrstu posla te su na taj način uposlenici maksimalno fokusirani na vlastite zadatke.
"Nema tradicionalne podjele na muške i ženske poslove, jer na brodu mi ne kuhamo, ne peremo suđe niti usisavamo, pa čak sami ne peremo ni radnu odjeću. Hotel je organiziran tako da se svaki odjel brine za jednu vrstu posla da bi se svako mogao maksimalno fokusirati na vlastite zadatke. Većina zaposlenika na brodu dijeli kabinu s cimerom ili cimericom (uvijek su cimeri istog spola), a bračni parovi obično dobiju vlastitu kabinu", dodaje Emilija.
Na brodu je upoznala i svog životnog saputnika
"Sjedila sam za stolom s Vojvođanima iz darovnog dućana, prvim prijateljima na mom prvom brodu, imali smo neko druženje posade uz svirku uživo. Adam je prišao i tražio ključ kabine od svog cimera. (Taj prijatelj iz Vojvodine i Adam su bili cimeri). Ključ je pao na pod, Adam se sagnuo da ga uzme, a onda je, dok se ispravljao, udario glavom u stol tako jako da sam mu već mogla vidjeti onu čvorugu na čelu, kao u crtićima. Znala sam da ga je moralo boljeti i izgledao je kao da mu je malo neugodno što se tako lupio, ali onda smo se oboje počeli smijati i smijemo se i danas kad se toga sjetimo. Prije toga smo se samo pozdravljali u prolazu, a otad bismo uvijek zastali da malo popričamo kad se sretnemo. 'Hej, kako tvoja glava?' pitala bih ga, a on bi poslije znao reći da je taj udarac svakako vrijedio boli, ili da je od tog udarca sasvim izgubio razum… Tako je krenula naša priča i evo, traje već osam godina. Ljudi kažu da je to bila sudbina. Mi volimo reći nije bila sudbina, nego čudo, jer se tako zvao brod na kojem smo se upoznali – Carnival Miracle (eng. Miracle = Čudo op.a.)", priča je Emilije iz Tešnja.
Kaže da uprkos tome što dolaze s različitih kontinenata imaju više zajedničkog nego što je kulturoloških razlika.
"Kulturne razlike nama nikad nisu predstavljale problem (valjda zato što ih mi i ne primjećujemo), ali socijalne prilike i birokratija su i u BiH i u Južnoafričkoj Republici razlog zašto se ne planiramo skrasiti ni u jednoj ni u drugoj zemlji", govori Emilija i dodaje da su spora administracija te vizni režim veliki problem zbog kojeg su i vjenčanje morali odgađati.
"Zbog spore i komplicirane juznoafričke birokratije smo se uspjeli vjenčati tek iz drugog pokušaja, jer su prvi put papiri već bili zastarjeli. Vizni režim nam je također otežavao zajednički život. Južnoafrikancima je potrebna viza za BiH (kao i za većinu država svijeta uostalom), a građanima BiH je također potrebna viza za Južnoafričku Republiku".
Zajedno u svemu
Osim što su zajedno na brodu, Emilija i Adam zajedno i rade te imaju bračnu kabinu.
"Prva dva ugovora sam radila u dječijem kampu, a nakon što smo se vjenčali (2012. godine) prešla sam u Adamov odjel – darovni dućan, da bismo lakše mogli zajedno započinjati i završavati ugovore i da bismo lakše mogli dobiti zajedničku kabinu na brodu".
Platama su kažu zadovoljni. "U darovnim dućanima plata nije fiksna, ovisi o tome kakvu robu smo prodali i da li smo ostvarili zadani cilj. Značajne su te varijacije u plati, može se zaraditi malo, ali i puno više".
Emilija i Adam smatraju da je najvažnije sebi zacrtati cilj i držati se toga.
"Radeći na brodu se ne može zaraditi nikakvo bogatstvo, ali se za nekih pet godina rada i štednje udvoje može recimo uštedjeti za neki manji stan i namještaj. Navela sam ovaj primjer, jer je to bio naš cilj. Mi smo zadovoljni. Bližimo se tom svom cilju i kraju plovidbe", ispričala nam je Emilija.
"Braai", rasizam i nacionalizam
Kulturološke razlike ne predstavljaju problem ni Adamu, koji već dosta dobro priča naš jezik.
"U mnogim stvarima smo slični, npr. volimo se okupiti oko dobrog roštilja. U Južnoafričkoj Republici ga zovemo 'Braai', u Bosni je 'roštilj', ali je bit u tome da se ljudi druže dok zajedno pripremaju hranu. Slični smo i po poteškoćama u društvu“, dodaje Adam i napominje da se Južnoafrička Republika bori s rasizmom, BiH se suočava s nacionalizmom, a i jedni i drugi sa neučinkovitom i korumpiranom birokratijom.
Adam kaže da i u Južnoafričkoj Republici mladi ljudi zbog politike ne vide bolju budućnost te samo pokušavaju otići van zemlje.
"Pola mojih prijatelja su već u Australiji i Novom Zelandu (a druga polovica pokušava tamo otići), za nas su to “obećane zemlje”. Kad sam prije devet godina prvi put izašao iz Južne Afrike i počeo raditi na kruzeru, nisam mislio da ću se ikad poželjeti skrasiti negdje na Balkanu. Ali desilo se to da sam jednog dana jako udario glavom u stol. Otad ne razmišljam na isti način kao prije. Otad je moj dom tamo gdje Emilija i ja možemo biti skupa, pa bio to kruzer ili bilo koja zemlja na svijetu", ispričao nam je Adam.
Nažalost, Emilija i Adam nemaju namjeru živjeti u BiH. Iako je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek engleski jezik i književnost, Emilija smatra da su joj ovdje opcije veoma limitirane i da Hrvatska ima bolju perspektivu. Na kruzeru planiraju provesti još jedan ugovor, a onda se za stalno usidriti u Zagrebu.
