{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Brusnice, borovnice i pitka Neretvica

S
11.10.2010. u 21:43
0
23
Brusnice, borovnice i pitka Neretvica
0
Prelijep oktobarski vikend sarajevski i mostarski biciklisti okupljeni oko portala www.mtb.ba proveli su na Vitreuši uživajući vožnji, brusnicama, borovnicama i malom jezeru na 1.800 mnv. Pogledajte i pročitajte o njihovim utiscima sa vožnje ovom prelijepom, ali nažalost manje poznatom planinom.
S obzirom da smo na Vitreuši već bili, da smo pisali o njoj baš nekako lani u ova doba, mislio sam da i nema potrebe ponovo praviti izvještaj. Planina k'o planina, što bi dvaput pisali o njoj? E, nije baš tako. Gotovo svaki dolazak na Vitreušu je različit, ako ništa a ono zbog vremenskih prilika. Ovaj put nismo bili samo nas trojica iz mtb.ba tima već grupa od deset biciklista, reklo bi se idealna forma za turu.

Naravno, kad se vozi u Hercegovini sa nama su uvijek Đani i Eso, Mostarci koji, gle čuda, poslovno zalaze u ove krajeve. Ah, kako im zavidim na poslu. Đani mi priča kako su jednom trebali nešto poslovno da završe baš ovdje, u selu Džanići, pa im žao bilo službeni auto "tjerat'" po makadamu i ljudi fino dođu biciklima. Ugodno s korisnim!

Pa onda, veze Đani dalje, ima tu kraj puta jedna kafana. Reče mi i ime vlasnice kao i to da se nikad udavala nije. Jednom zgodom dođe Đani s nekim fakultetskim profesorima, opet poslovno, a ovi u kravatama i bijelim košuljama. Gosti kafane zanijemili: "Ko su sad ovi?". I krenu ispitivanje, mic po mic, "Kako se zovete?", "Kojim dobrom?", "Je li mehka rakija u vas?" pa meza, pa priča po priča, zasjedoše profesori do duboko u noć. A stari lisci, znaju da se upravo u tim usputnim krčmama po zabitima najbolje jede, pije najbolje piće, pa i zapjeva.

Naravno, ne svratismo u kafanu, jer nam valja, ohoho, na vrh brda, put je dug, a dan kratak. Malo dalje, na samoj Neretvici, nalazi se lovački dom. Za razliku od prošle godine kad je bio prazan, ovaj put zatekosmo svu silu meraklija u zelenim odorama. Puške su odložili i danas ne love. Imaju godišnji skup, valjda neka skupština, šta li? Oduševljeno nas pozdravljaju, goste toplim čajem, nude da šta prezalogajimo, roštilj se puši, a gajbe uredno posložene. Čitaju, kažu, naše reportaže jer se i sami kreću istim planinama. Jedan kroz šalu izjavljuje kako i on koristi bicikl. Tačnije, na "Dan bez automobila" ode do posla biciklom. A sumnjičavo vrti glavom kad rekosmo kuda idemo.

Put dalje nastavljamo uz Neretvicu, koja nas uvijek iznova oduševljava. Zeleni virovi u kojima sigurno pliva najbolja riba, brojni slapovi zbog kojih huči cijelim putem. Kao da je u dosluhu s drvosječama pa svojom bukom želi da prikrije zvuk motorne pile u daljini.

I kako Neretvica skakuće s kamena na kamen, tako i mi, metar po metar, napredujemo sve više. Bjelogorica se pomiješa s crnogoricom, u bojama jeseni uživamo jer je uspon blag, priči nikad kraja. Ipak, da ne bude sve tako jednostavno, pred kraj se nagib poveća, bogami valjalo je i gurati. Osobito kroz bukovu šumu pri samom vrhu planine. I onda, konačno, travom prekrivena Vitreuša. I ne samo travom već je tih zadnjih sto-dvjesto metara visine kao tepih posuto borovnicama i brusnicama. Jest da su već odavno prošle, teško ih je brati, a da se ne zaprljaju ruke, ali toliko su slasne da im ne odolismo. I ujedno okrepljujuće, jer do samog vrha Vitreuše se ne može voziti, uspon je prevelik i nema puta. Neki otkrivaju i novu tehniku: nošenje bicikla na leđima.

Ali šta je sve to naspram vidika koji se pruža s vrha. U daljini, iz magle izvire Prenj. Bijel kao da je pod snijegom. Lijevo se vidi relej na Bitovnji. Na drugu stranu, gotovo nadohvat ruke, vijenac Vranice kojim dominira Nadkrstac. Ispred njega Zec koji smo posjetili prošle sedmice.

Vitreušu nismo slučajno odabrali. Naime, u najavi vremenske prognoze je stajalo da će biti vedro i da će puhati vjetar sjeverac. To znači da je vidljivost fantastična. U šali neko primijeti da na avionu koji proletje iznad možemo brojati prozore. Na vrhu kratko osvježenje, oblačenje tople garderobe i onda spust.

Spust niz Vitreušu prvo ide njenim travnatim livadama. Doživljaj nestvaran. Pogotovo što se ovaj put nismo vraćali istim putem već zaokrenusmo na jezerce. Njega na karti i nema, nemamo pojma kako se zove, ali mjesto je naprosto idilično. Kraj jezera klupa za odmor, pored klupe česma. Voda iz česme se ulijeva u jezero. Eh, kako bi dobro bilo donijeti roštilj ovdje.

Umjesto roštilja nastavljamo dalje. Prvi dio spusta je tehnički zahtjevniji radi blata koje redovno ostaje iza traktora što izvlače balvane. Drugi dio, onaj do sela Jasenik, i dalje do kraja je brz, sa dobrom podlogom, pa postižemo maksimalnu brzinu od 55 km/h. Zastajemo tek da porazgovaramo s lokalnim stanovništvom: jedan čovjek puni peć za drveni ugalj, kraj džamije u selu Jasenik nam objašnjavaju kojim putem ćemo dalje...

I na kraju bez problema stižemo do auta. Ukupno 49 kilometara i 1.570 metara visinskog uspona. I još jedan predivan jesenji dan. i još jedna tura za "top deset". Sad ih već imamo dvadesetak.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: