Boris Maksimović, putopisac iz Čelinca: Znao sam biti "najgori od sve djece"
Budući filolog, Maksimović je svoje lutalačko žitije i literarno oplemenio i "na svijet izdao“ putopis čiji je naslov – "Hadžiluk plemenitom snu“ – "ukraden“ iz Selimovićeve "Tvrđave“.
"Ovi putopisi su nastajali od 2008. godine do danas i nekada su bili rezultat oduševljenosti nakon posjete nekom mjestu, ali isto tako često sam ih pisao da 'ispoštujem' oca, urednika 'Čelinačkih novina', koji bi mi rekao kratko i jasno da očekuje neku reportažu za naredni broj novina, tako da je to na neki način počelo kao obaveza koja se s vremenom pretvorila u zadovoljstvo. Kasnije nije morao da me obavezuje da završim tekst, već sam ga slao sam, a znao sam da probijam sve rokove i budem 'najgori od sve djece'", priča Maksimović.
Tokom ovih pet godina shvatio je, kaže, da se 'nakupilo' dovoljno teksta da ga uokviri u neke korice. U međuvremenu je počeo i da radi, pa je shvatio da neće imati toliko vremena za putovanja i da ako sada ne objavi sve putopisne uspomene – nikada i neću.
"Nit koja veže sve ove putopise, a koja je nekako skrivena i u naslovu knjige – jeste taj jaz između onoga što smo očekivali da ćemo naći i onoga što zateknemo na licu mjesta. Očekivanja, nade i realnost koja nas udari kada negdje odemo. Kako god da okrenem, uvijek se nekako vraćam na te motive", kaže Maksimović.
Ljubav prema daljinama se rodila postepeno. Na drugoj godini fakulteta je dobio stipendiju za usavršavanje jezika u okviru koje je proveo mjesec dana na talijanskom jezeru Garda, u jednoj vili okružen ljudima sa svih strana svijeta i od tada jednostavno nije mogao da izdrži duže od par mjeseci da negdje ne ode.
"Nije bilo bitno gdje, samo da se putuje. Išao sam po manastirima, na planinarenja i kampovanja, seminare, akademije, simpozijume, razmjene studenata ili jednostavno - samostalno ogranizovana putovanja. Kao u onom filmu sa Jimom Carreyem - koja god mogućnost da iskoči, ti samo reci 'da'. S vremenom shvatiš da si istačkao dosta posjećenih destinacija po mapama i to ti s jedne strane da neko zadovoljstvo, a onda uzmeš veću mapu i uhvati te očaj", kaže Maksimović..
U BiH ne postoji veliki broj "putnika“, jer smo, kaže, dugo bili okovani vizama. U Srbiji je nešto bolja situacija, najviše zahvaljujući "Klubu putnika“, na čijoj web stranici se može naći nevjerovatan broj divnih putopisa".
"Davora Rostuhara, koji bi se mogao nazvati i nasljednikom Željka Malnara, na Facebooku prati gotovo 30.000 ljudi. Tu je i Miro Aščić, koji pravi sjajne reportaže. Goran Subašić, zvani Veliki Gogo, pravi veoma zanimljiva putovanja, nekome možda i previše ekstremna, od zatvora Južne Amerike, to autostopa po Australiji, pa sve do vrhova Himalaja. Svi se oni mogu naći na Facebooku i svi objavljuju mnogo toga što ostavlja bez daha", ističe Maksimović.
Povratak kući je, ipak, ono što daje smisao svim putovanjima. Smisao odlaska i jeste u povratku, bar je kod Maksimovića to slučaj. Svi smo, priča on, u vječitom rascjepu između učmalosti koja nas nekada davi kod kuće i želje za povratkom, kad nam dosadi previše upoznavanja novih predjela i lica.
"Ako uspiješ da ti se neki ćošak na putu do kuće obrati na novom jeziku kad se vratiš, kad vidiš nešto novo što nisi primjećivao jer si previše naviknut na to - tada znaš da je putovanje imalo smisla. Ali tvoja porodica, kuća, djevojka, kafana - sve je to ovdje i malo je onih koji su spremni da se od svega toga odvoje zarad nekog vječitog putovanja", kaže Maksimović.
