{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Alen i Šejla: Autostopom do Iraka i nazad

17.8.2013. u 20:43
4
64
Alen i Šejla: Autostopom do Iraka i nazad
4
Alen Duspara (23) i njegova djevojka Šejla Kulenović (22) su studenti kriminologije iz Sarajeva koji vole da putuju, a prošle godine su se upustili u priličnu avanturu i autostopom se zaputili ka Iraku. Putovanje je trajalo 25 dana, a koštalo je samo 300 eura.
Zašto bi se neko uputio na putovanje autostopom Alen objašnjava time da, ako neko želi da upozna stvarno stanje i kulturu nekog naroda, autostop je odličan način za to, budući da se zemlja upoznaje iz perspektiva njenih građana, onakva kakva jeste. S druge strane, na taj način se uštedi i dosta novca.

Za Irak su se odlučili jer je to prilično drugačija kultura od naše. Ono što je njihovo putovanje učinilo još interesantnijim jeste vrijeme putovanja, budući da su se tamo zadesili tokom Ramazana i ljudi su bili još gostoljubljiviji.

Za sjeverni Irak odnosno irački Kurdistan nije potrebna viza do 15 dana te su uspjeli da preskoče taj birokratski dio. Važno je napomenuti da da sa ovim pečatom nije dozvoljeno ući u arapski dio i samim ulaskom (iako je teško doći jer ima dosta vojnih checkpointa i ako bi krenuli, vratili bi vas nazad) bi automatski bili uhapšeni.

"Jedna interesantna situacija, koja nam se desila prilikom autostopa u Iraku, jeste da smo na taj način imali priliku da upoznamo život lokalnih ljudi, i to sasvim slučajno. Naime, prelazak tursko-iračke granice je moguć samo sa vozilom (nije moguće pješke). Taksisti znajući to, prelazak naplaćuju oko 45 KM po osobi za nekih dva do tri kilometra. Odlučili smo da pokušamo autostopom i nakon dvije-tri minute nam je stao jedan mlađi gospodin, sa kojim ćemo kasnije postati dobri prijatelji. Prešli smo granicu s njim i, naravno, zahvalili se. Insistirao je da ne nastavljamo dalje, jer je već pao mrak i da nije sigurno te nas je pozvao svojoj kući. Isprva smo bili sumnjičavi ali smo na kraju pristali. Sa nama su bili Tibor i Jelena, dvoje putnika iz Srbije koje smo upoznali u Kapadokiji u Turskoj i s kojima smo nastavili zajedno. Tu smo prespavali i proveli neko vrijeme sa našim novim prijateljem Camilom", ispričao nam je Alen.

Duge pripreme za putovanje



Kako nam Alen objašnjava, on i Šejla, svoja putovanja planiraju jako dugo. Informišu se o gradovima koje planiraju posjetiti i čitaju o sigurnosnoj situaciji. Kažu da nije jednostavno tek tako krenuti u nepoznato, bez prethodnog planiranja.

Najjednostavniji način za upoznavanje predjela u koji putuju im je putem stranica kao što je Hitchwiki.org, gdje putnici stavljaju obilje informacija o putovanju. Također kažu da nije loše obratiti se putnicima koji pišu blogove, a već su bili u tim zemljama.

Na putovanje nose samo neophodne stvari koje mogu stati u ruksak, a da sve ne bude preteško za hodanje.

Njihovo putovanje u Irak trajalo je ukupno 25 dana, a ruta je bila: Sarajevo (BiH) – Beograd (Srbija) – Sofia (Bugarska) – Plovdiv (Bugarska) – Istanbul (Turska) – Ankara (Turska) – Kapadokija (Turska) – Diyarbakir (Turska) – Batman (Turska) – Hasankeyf (Turska) – Zakho (Irak) – Erbil (Irak), a u povratku su posjetili i Sedam rilskih jezera u Bugarskoj.

Promjenili su 30-ak vozila, uključujući traktor, desetine kamiona, vojna vozila (u Iraku su im i vojnici stali) te popili bezbroj čajeva.

Potrošili su oko 300 eura po osobi, s tim da su kupili kartu za vozom Balkan Flexi Pass koja košta 54 eura i koja važi za pet putovanja na Balkanu te su istu koristili do Turske, a onda su u istočnoj Turskoj i sjevernom Iraku stopirali. Što se tiče smještaja, koristili su stranicu Couchsurfing.org (stranicu za osobe koje putuju, gdje mogu naći besplatan smještaj i obilazak grada). U nekim slučajevima išli su u hostele (koji su rijetko skuplji od 10 eura za noć) te su najviše novca trošili na hranu i poklone (kao znak pažnje onome ko ih ugosti).

Nezgodne situacije



"Imali smo i nekih nezgodnih situacija. Bili smo u jednom pick-up kamionu i sjedili pozadi, a cijelo vrijeme nas je pratila jedna osoba u crnom BMW–u i pokazivala rukom da nas vozi, na šta smo mi, opet mimikom, rekli da ne treba. Pratio nas je nekih 20-ak kilometara i gospodin koji nas je vozio je krenuo u drugom smjeru te nas je vozač BMW–a 'konačno' uspio pokupiti. Kada smo došli do jednog grada, rekli smo da ćemo izaći tu i nastaviti stopirati dalje prema Zakhu (koji je nekih 60-ak km dalje), ali je gospodin insistirao da nas odbaci do željenog mjesta. Došli smo do grada Zakho i zahvalili se, ali prilikom izlaska nam je je tražio 100 dolara za vožnju, koja taksijem košta 20 dolara, a potrošio je svega nekih pet dolara goriva. Odbili smo da platimo suludu svotu. Došla je policija, a nedugo nakon toga i vojska, ali mi smo i dalje odbijali da platimo. Problem je bio kako objasniti nešto, kada niko ne priča engleski", ispričala nam je Šejla.

Kroz gužvu se progurao i neki mladić i pitao ih je da li govore engleski. Međutim, kada su oni njega isto pitali, on je kratko rekao "no" i nastavio dalje.

Sjeli su na trotoar i čekali da se pojavi neko ko će ih razumjeti. Nakon 10-ak minuta je iz lokalnog kafića izašao čovjek koji je govorio engleski te im objasnio da su dužni da plate samo taksisti. Vozaču BMW-a su ponudili novac za gorivo, ali nije htio da uzme, insistirao je na 100 dolara.

Osim ovog neugodnog iskustva, nisu imali većih problema. U Iraku je na ulazu i izlazu iz zemlje postavljen vojni checkpoint, tako da je sjeverni Irak dosta siguran u usporedbi sa ostalim dijelovima. Granično područje sa Turskom je nesigurno zbog višedecenijskih problema između PKK–a (Kurdistanska radnička partija) i Turske.

"Posljednji dan našeg boravka smo bili kod našeg 'starog' prijatelja Camila te smo na vijestima primjetili nešto za šta ne treba biti poliglota. On nam je, ipak, objasnio da je PKK izveo najveći napad na tursku vojsku u posljednje tri godine. Upalila nam se lampica u glavi, a to je da se nalazimo blizu granice, a u Iran ne možemo (nemamo vizu), u arapski dio Iraka također (mada i da možemo, to ne bi bilo najpametnije rješenje). U Tursku, ako se zarati, nećemo moći ući, tako da smo istog trenutka krenuli nazad. Na granicu smo došli oko 11 sati navečer te smo opet prolazili kroz istu priču o plaćanju prelaska. Sada je bila noćna tarifa, i to skuplja. Na kraju smo se dogovorili da prenesemo po dvije šteke cigara koje će kupiti vozač taksija i onda prodati u Turskoj", priča Šejla.

U Turskoj su, budući da je čudno vidjeti četiri turista u pola noći i u ratnoj zoni, upoznali neke tenkiste koji su im pomogli da zaustave kamione koji su ih odveli ka granici sa Sirijom, gdje su u pustinji prespavali do sutra ujutru i krenuli dalje.

Ljudi su srdačni ka autostoperima



Sem navedenog iskustva sa vozačem BMW-a, kažu da su sva stoperska iskustva bila pozitivna. Nisu nikada čekali duže od pet minuta, a često su ih ljudi znali povesti i bez da stopiraju. Bilo im je interesantno čuti zašto su došli baš u njihov dio svijeta te su željeli da svoj grad i državu prikažu u najboljem mogućem svijetlu,

"Nerijetko su nam znali kupiti Coca-Colu. Kada bismo rekli da ne pijemo, često bismo dobili odgovor gestikulacijom da pijemo i riječi 'America, good'", kaže Alen.

Sem što su im ponudili besplatan prijevoz, imali su priliku da isprobaju i kako se ručno prave vaze, da saznaju cijene prostitutki u svakoj državi (to im je svaki kamiondžija govorio) i da neočekivano završe u nečijoj kući na večeri.

Problemi komunikacije i neobične ponude



"Uvijek naučimo neke osnove jezika, i to da bi znali da se sporazumijemo barem za osnovne stvari (tipa gdje, kuda, kako, odakle smo, kako se zovemo itd.), a i to smatramo kao znak poštovanja prema tuđoj kulturi i jeziku, tako da nas i lokalni ljudi poštuju više. U Turskoj se govori turski jezik (zvanično), dok u istočnoj Turskoj se u neformalnom govoru priča na kurdskom. U sjevernom Iraku se priča kurdski i arapski (mada kurdski jezik dominira, a za razliku od onog u Turskoj, priča se drugi dijalekat i koristi arapsko pismo). Mi smo kombinirali sva tri, rukama i nogama. Gdje ima volje, ima i načina", kaže Šejla.

Na njihovo iznenađenje, u ovim krajevima je dosta osoba znalo za BiH i reagovali su pozitivno na njih. U Turskoj dosta osoba vuče korijene iz BiH i upoznali su dosta takvih ljudi. Jednu od najčudnijih situacija imali su u Iraku, kada su upoznali jednog Iračanina koji im je rekao „Kako si?“ na našem jeziku.

U Hasankeyfu su dobili flaširanu vodu, koja je, kako kažu, kao zlato na 55°C, kada su rekli da su iz BiH.

"Zbog nemilih događaja, svi su čuli za nas i, po mom mišljenju, bolje su bili upoznati nego prosječni Evropljani. Neki su bili i u posjeti u BiH i SarayBosni (Sarajevo na turskom)", priča Alen i dodaje kako je bilo i dosta čudnih situacija.

"Dvije najinteresantnije za mene su bile kad smo bili u Iraku i kadA je vozač kombija 'kulturno' pitao da 'podijelimo' Šejlu. Uspio sam objasniti da ja imam samo jednu 'ženu' (bili smo 'vjenčani' tada) i da, čim nađem drugu, da ću mu javiti i da ćemo je 'bratski' podijeliti, na šta je on sav sretan mahao glavom. Jedina sretnija osoba u tom trenutku od njega je bila Šejla. U povratku nam je, u Ankari, prišao neki čovjek sa 'broken English' akcentom i počeo razgovor sa riječima 'Elisa likes Juventus'. Pogledali smo u njega, konstatovali da je Juventus dobar klub i da je super to što Elisa voli Juventus (iako nismo vidjeli neku poveznicu sa nama). Nastavio je dalje sa 'Eliza likes sandwich', na šta smo opet konstatovali da je to super, jer fino je što jede, pa makar na silu. Pogledao je samo u nas i rekao 'I'm an actor'. 'Aha, super, i u kakvim filmovima glumiš?, pitali smo. Nije ništa odgovorio, nego je samo pokazao rukom 'Hasan, Elisa and me'... Tada smo shvatili značenje sendviča kojeg Elisa voli, ali i dalje nismo shvatali zašto to ima veze sa nama, no ubrzo je uslijedilo pitanje da li želimo da učestvujemo u njihovom novom blockbusteru. Naravno, kulturno smo odbili", ispričao je Alen.

Irak je drugačiji od onoga što čitamo



Irak je Alena i Šejlu oduševio iz više razloga. Objašnjavaju da informacije, koje mediji plasiraju, stvaraju sliku koja ne opisuje Irak onakvim kakav zaista jeste. Irak je, kažu, zemlja koja leži na korijenima starih civilizacija i nemoguće je ostati ravnodušan gledajući kulturu, umjetnost i autentičnost tog područja. Također, i finansijski stoje jako dobro (u sjevernom dijelu) i svakodnevno se gradi nešto novo, a imaju i naftu.

Budućim autostoperima poručuju da krenu sa mnogo optimizma i bez predrasuda. Kažu da se putovanje smatra luksuzom, ali da danas postoje mnogi načini da se putuje jeftino i da, ako je neko dobro upućenm može otići na drugi kontinent i potrošiti manje, a vidjeti mnogo više nego neko ko ide na neku destinaciju koju obilazi svake godine, uglavnom u regionu.

"Putovanje nije rezervisano samo za bogate, zato otvorite svoj um i krenite u nove avanture. Na kraju će se isplatiti", poručuju.

Novo putovanje po Africi



Alen i Šejla su se sada zaputili na novo putovanje, koje će trajati mjesec dana. Krajnja destinacija im je Mauritanija, a posjetit će i Maroko i Zapadnu Saharu.

"Pronašli smo jeftine aviokarte iz Italije (grad Cuneo, na granici sa Francuskom), odakle ćemo odletjeti za Marrakech (Maroko) za 30 eura (sa svim taksama, ali smo ograničeni na ručni prtljag). U Africi ćemo stopirati do Mauritanije, a prije toga izvaditi vizu u Rabatu, koja košta oko 35 eura i bude gotova za jedan dan. Provest ćemo ukupno mjesec dana na afričkom tlu", objasnio je Alen.

U povratku će, iz Marrakecha, letjeti do Dijona (Francuska) za 30 eura, a zatim iz Mulhousea (sat i po od Dijona ka Švicarskoj) lete za Tuzlu, opet za 30 eura.

Planirana ruta je im je Cuneo (Italija) – Marrakech (Maroko) – Rabat (Maroko) – Casablanca (Maroko) – Essaouira (Maroko) – Agadir (Maroko) – Laâyoune (Zapadna Sahara) – Dakhla (Zapadna Sahara) – Nouadhibou (Mauritanija) – Nouakchott (Mauritanija) i nazad.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: