Sarajevo '84. kroz oči kozmetičarke Vedrane: Ruke koje su Sandu "spremile" za naš najsjajniji plamen

Dio zvanične kozmetičke službe 14. ZOI-ja bio je kozmetički salon Vedrana na čelu sa kozmetičarkom Vedranom Dupanović. Gospođi Vedrani, koja je danas penzionisana, ovo su uspomene koje su obilježile njen život i karijeru. Uoči ove posebne obljetnice, odlučila ih je podijeliti s nama.

"Kad sam shvatila da bih trebala biti profesorica svojim 'zamalo vršnjacima' odlučila sam promijeniti profesiju"

Vedranin put do, prije svega, školovane, a zatim i cijenjene kozmetičarke, bio je prilično zanimljiv. Dok sjedimo u njenom salonu na Trgu solidarnosti, gdje nas je ugostila, ispričala nam je kako je sve počelo.

"Završila sam srednju školu sa 17 godina i onda sam upisala sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Živjela sam u Varšavi i na svaki ispit sam putovala. U trenutku kada sam shvatila da ću postati profesor i da ću onako malehna, sa manje od 50 kilograma, imati 21 godinu, a moji učenici 19, rekla sam ocu: 'Tata, pusti me da završim kozmetičku školu.' Svakako sam imala problema sa licem", započinje gospođa Vedrana.

To se i desilo. Vedrana završava Visoku školu gospođe Marije Kasperske u Varšavi, a odmah nakon toga zapošljava se u eksperimentalnom salonu kozmetičke fabrike Pollena, gdje svoje znanje primijenjuje u praksi. Dvije godine kasnije, završava i započeti fakultet u Sarajevu, međutim, bilo joj je već jasno da to nije poziv kojim će se ona ikada baviti.

"Godine 1981. otvorila sam svoj salon. Bio je to jedan od prvih salona u Sarajevu, a da nije u kućnoj radinosti. Kolegice su otvarale salone u svojim stanovima ili kućama, ali ovo je baš bio prostor namjenjen za posao, gdje niko ne stanuje. Mijenjali su se detalji, slike na zidovima i neke sitnice, ali salon ovakav kakav vidite ostao je isti kao prvog dana", priča gospođa Vedrana.

Upornost, trud i ambicija su se isplatili, a naredne godine postaju Vedranin zlatni period. Ubrzo joj dolazi slovenska kozmetička kompanija Zlatorog sa ekskluzivnim prijedlogom.

"Zlatorog je konkurisao za zvaničnu kozmetičku službu na olimpijadi, međutim, kao fabrika koja je proizvodila kozmetiku, tada nisu imali vlastite kozmetičare. Predložili su mi da to budem ja i prihvatila sam. Bila je to cijela procedura. Morala sam zatvoriti salon ovdje i preseliti se u Olimpijsko selo. Tamo su bile i druge uslužne djelatnosti, cvjećara, frizeraj, a uz njih i moj kozmetički salon", priča ona.

Zvijezde su prolazile kroz njene ruke, zbog Sande Dubravčić je gotovo zaplakala, a od količine posla nije uspijevala pratiti takmičenje

U salonu, Vedrana i danas na zidu čuva okačen plakat kozmetičke službe sa potpisima brojnih olimpijaca. Prisjetila se nekih od dragocijenih trenutaka iz tog perioda, ali i kako su izgledali njeni radni dani.

"Nas su bile četiri u timu i posao smo raspodijelile. Jedna od kolegica je bila na Zetri sa klizačicama, što je bilo važno jer klizačice su uvijek lijepo dotjerane. Dvije kolegice su pratile mene i svaki dan smo išle na Skenderiju, gdje smo se pripremali za dodjele medalja", kaže nam Vedrana.

Kroz njene spretne ruke prošle su brojne tadašnje zvijezde. Između ostalog, šminkala je njemačku klizačicu Katarinu Witt uoči pobjedničkog plesa, dok je Vedranu "pozdravio" i Kirk Douglas, tadašnji gost Sarajeva. Jasno je - tada su se rodile neke od najljepših uspomena.

"Mi smo radile do 22 sata navečer, ali radni dan je trajao 24 sata. Svi sportisti su imali priliku da dođu u salon, a jedan koji je najčešće dolazio je Šveđanin Gunde Swan. Jednom prilikom kad je ušao u salon, tuda je prolazila prekrasna švedska kraljica Silvia. Ja mu kažem: 'Gunde, eno vam kraljice', a on će mirno: 'Znam. Sinoć smo bili na večeri.' Sada kada to pričam zvuči poput bajke, ali to se zaista desilo", kroz osmijeh se prisjeća Vedrana.

Svakako najposebniji trenutak bio je kada je klizačica Sanda Dubravčić, direktno iz Vedraninog salona otišla na Koševo kako bi zapalila olimpijski plamen koji je ozvaničio početak ZOI-ja te godine. Vedrana je ispratila s nestrpljenjem, ponosom i suzama u očima, kako se osjećala i danas dok nam je pokazivala fotografije nastale tog dana.

"Nakon što sam našminkala Sandu, direktno ispred salona automobilom su došli po nju kako bi je odvezli na Koševo. Iako od količine posla nisam imala vremena da uopće pratim olimpijske igre, jednostavno sam morala pogledati Sandu kako se penje uz stepenice i kako će to sve izgledati kada dođe do vrha", priča Vedrana.

Bilo je, prisjeća se Vedrana, pitanje da li će se olimpijski plamen uopće upaliti, a postojale su i verzije ako se to ne desi. U Sarajevu tada nije bilo snijega i baš taj dan je pao, kao naručen.

"Sanda je, još u salonu, bila vrlo uzbuđena. Pitala se šta ako se plamen ne upali 'dok milijarda ljudi gleda u nju'. Nije joj bilo lako. Kada je otišla, trčala sam da pronađem neki televizor kako bih je mogla gledati. Na kraju je sve ispalo savršeno. Briga, čast i zadovoljstvo - sve to sam osjećala. To su momenti koji se pamte cijeli život", zaključuje Vedrana.

Sarajevo je živjelo sa puno ljubavi i svi su bili na usluzi

Nisu samo Vedrana i njen tim radili punom parom. Cijeli grad je tokom tih 14 dana živio punim plućima i davao najbolje od sebe, a Sarajlije su snagu crpile iz samog događaja. To se, kaže Vedrana, nažalost, poslije još nikad nije ponovilo.

"Navečer su bila razna događanja za sportiste. Oni su za sve bili najveće zvijezde i posvećivala im se ogromna pažnja. Svi su dobijali torbe poklona. U Sarajevu su svi bili jako gostoljubivi i trudili su se da ima događaja do ranih jutarnjih sati, a onda ujutro - sve ispočetka. Kelneri, vlasnici restorana, oni koji su čistili ulice, taksisti - svi su bili na usluzi i svi su živjeli olimpijadu. Sarajevo je živjelo sa puno ljubavi. To su mi neke od najljepših uspomena i voljela bi da se one ponove", iskrena je Vedrana.

Kako kaže, nije bilo ni sekunde premišljanja kada je dobila ovu ponudu.

"Da me sada pozovu, sigurno bih razmišljala, ali te 1984. sa 32 godine koliko sam imala, bilo je potpuno drugačije. U tim godinama, cijeli svijet je pod vašim nogama i zato nije bilo nikakve dvojbe. Cijela Jugoslavija, Evropa i svijet, disali su kroz olimpijadu u Sarajevu. A, nije bezveze proglašena ni najboljom zimskom olimpijadom do tada", kaže Vedrana.

Kurs manikira od tri dana i vi ste kozmetičar - to je daleko od istine

Uspomene koje nam je Vedrana prenijela na ovaj mjesec prije 40 godina, bile su gotovo opipljive. Razgovarali smo s njom i o sadašnjosti. Poslije toliko godina i iskustva, stečenih u svijetu kozmetike, pitali smo je koliko se ova industrija promijenila u odnosu na ranije.

"Kozmetička industrija napreduje toliko brzo da to ne možete ni zamisliti. Apsolutno više ništa nije isto. Nekada su se njegovale samo žene u godinama, a danas je sasvim normalno da to rade i djeca od 11 godina. Uvijek apelujem majkama da ne ignorišu kada im djeca imaju problema s kožom, jer ti problemi neće proći sami od sebe, već im treba pažnja", kaže Vedrana.

Iako je sada penzionisana, Vedrana je danas podjednako zaljubljena u ovaj posao. Rukovodstvo salonom preuzela je njena kćerka Asja, stručnjakinja za refleksologiju.

"Još uvijek radim koliko mogu, a uvijek sam tu kada treba dati neki savjet. Imamo klijente koji nam dolaze iz cijelog svijeta, a neki od njih zahtijevaju da im tretmane radim isključivo ja. To je neka tradicija. Otvara se masa salona, čak i oko mene ćete naći njih dva-tri, ali kako se otvore, tako se i zatvore", priznaje Vedrana.

Sve više ljudi danas se naziva kozmetičarima. Pitali smo Vedranu šta je to, po njenom mišljenju, ključno za nekoga s ovom titulom. Njeno odgovor je jasan - škola.

"Kada na jednom mjestu postojite tolike godine, to vam sve govori. I dan danas, kao prije 51 godinu kada sam postala kozmetičarka, još uvijek učim, idem na seminare. Nema druge, učiti se mora, naročito ako radite s licem, gdje se svaka greška vidi. Kada sam dogovarala s kćerkom da preuzme salon, prvo sam joj rekla da završi kozmetičku školu. Ona danas ima diplomu, za razliku od 90% onih koji se bave ovim poslom. Kurs manikira od tri dana i postajete kozmetičar - to nije istina, ali teško da će se to popraviti", iskrena je Vedrana.

Pitali smo je i šta je ključno za zdrav i lijep ten

"Ključno je da spavate osam sati, pravilno se hranite i bavite se nekom aktivnošću. Također, odlasci u kozmetički salon neće ništa značiti ako kod kuće ne vodite računa o svom licu - ne čistite ga i ne nanosite pravilo kremu i tonik. Danas puno tinejdžera slijede savjete sa društvenih mreža i imaju hrpu kozmetičkih preparata, a da li su oni dobri za kožu, to je upitno", primjećuje ona.

Savjeti u kozmetičkom salonu Vedrana su, kaže, besplatni, te uvijek možete ponijeti i svoju kozmetiku da provjerite njen sastav.

"Pristalica sam što prirodnijih preparata, a najviše aloe vere, koja se uzgaja u posebnim uslovima u Dominikanskoj Republici, na poljima veličine Mađarske. Nije svejedno šta se stavlja u proizvod i treba uvijek čitati sastav", pojašnjava.

Koja je najveća greška koju radimo tokom svoje rutine?

Vedrana nam kaže da je to svakako nepravilno ili nedovoljno čišćenje lica, naročito od šminke i, naročito, pred spavanje. Također, izdvojila je još neke zlatne savjete:

• Korištenje tonika: "Gotovo 90 posto osoba to ne radi, a jako je važno. Nanošenjem krema, pudera i drugih preparata, uništava se kiselinski omotač koji štiti našu kožu, a tonik je način da ga spasite."

• Obavezan SPF: "Zaštitini faktor treba se nanositi cijelu godinu, a ne samo ljeti. Bore, manje više, ali sunce može prouzrokovati flekice na licu, a ništa ne postaruje kožu tako kao one."

• Ne dirajte lice rukama: " To je treće, ali jedno od najvažnijih pravila. Čak i kada ih operete, dovoljno je samo da ih spustite na određenu površinu i ruke su već prljave.

Izdvojite nam jedan preparat iz kućne radinosti kojem vjerujete

Naspram onih koje možemo kupiti, poznato je kako su najbolji preparati za kožu oni prirodni. Za kraj, Vedrana nam je, bez pretjeranog razmišljanja, izdvojila onaj koji smatra najboljim, ali i najjednostavnijim za napraviti. Riječ je o običnom peršinu.

Kako izgleda postupak: Kupite vezicu peršina na pijaci, stavite je u četvrt litra vode da prokuha. To zatim procijedite, ohladite i rasporedite u posudicu za led. Ujutro ili navečer, izvadite jednu kockicu leda i kada se ona otopi, time natopite vaticu i pređete njom po licu. To je izuzetan tonik i najjeftiniji preparat za skidanje flekica.

Razgovor s gospođom Vedranom završili smo prepuni utisaka, shvativši da je susret s njom bio pravo bogatstvo, a naročito jer smo i iz ovog ugla oživjeli sjećanja na zlatni period Sarajeva kada su svi disali kao jedno - da bi taj osjećaj bio stvaran.

Godina 1984. i Zimske olimpijske igre udahnule su ne samo optimizam i sjaj na naše ulice, nego i pokazale moć zajedništva koja se osjetila kroz svaki kutak Sarajeva, koje je u roku od nekoliko godina od gradilišta postalo centra svijeta. Iako taj period danas čuvamo u ladici uspomena, svakako da iz njega možemo i dosta toga naučiti, a emocije prema olimpijadi ostaju nešto što nastavljamo njegovati i nesebično prenositi sa generacije na generaciju. Zadatak je to svih nas.