{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kolumna 00: Stari majstor

9.3.2004. u 15:27
0
0
Kolumna 00: Stari majstor
0
Kolumna 00: Stari majstor
Naš vjerni posjetilac i forumaš pod pseudonimom The Fluid dobio je svoj kutak na našem portalu. Od danas ćete Fluidove kolumne moći čitati jednom sedmično. Prva kolumna nosi naslov "Stari majstor", a možete je pročitati u nastavku.
U kutji koja se nalazila na uglu T i M ulice zhivio je stari majstor. Imao je stan od dvije sobe i kupatilo, a povishe njega i atelje, u kome su prozori uvijek bili zatvoreni.
Zadnjih godina svoga zhivota, majstor nije izlazio iz ateljea. Prichalo se da je pomjerio s pametju, da je paralizovan, da je ovo ili ono, pa da zato ne mozhe izatji. Neki su chak govorili da je umro.

Djevojka po imenu M. je sluzhila majstora. Svako jutro mu je donosila neshto da pojede i dok bi majstor jeo, ona bi prichala o novostima u gradu. Majstor bi samo klimao i klimao glavom, ali nikad ne bi upitao za nekoga, niti da li je neko dolazio da pita za njega.

Nikad nije saznala zashto se majstor izolovao, zashto su prozori u ateljeu uvijek zatvorne i i zashto mu niko od rodbine i poznanika ne dolazi i hiljadu drugih zashto.
No, njoj to nije bilo toliko vazhno, ona je radila za pare. Njeno je bilo da majstoru napravi jelo i da mu bude pri ruci ako mu neshto zatreba, a zauzvrat majstor joj je svakog 13. u mjesecu davao pet stotina u srebrnjacima.
Niko nikada netje saznati zashto je majstor tog jutra bio veseo. Kad je M. doshla rekao joj je da otvori sve prozore i sva vrata koja vode na verandu. Ona uchini kako je trazhio, a onda on napravi korak, dva, kao da se dvoumi, kao da ga je strah, ali ne ustuknu ni za palace.
Izlazak napolje, stari majstor je dochekao sa zebnjom. Dan je bio izrazito vedar i sunce se igralo sa sjenama na rachun zhivih bitja. Sunce je potjeralo sjenu sa oblizhnje kule na bijelo, izborano lice starog majstora. Trachak nade igra na njemu, i M. gleda u njega i ne vjeruje, kao da je rekao: "Danas je dan za umiranje. Ni kichica moja, ni platno ne mogu mi pomotji, niti on mozhe njima. Zashto je izashao?"

Majstor je nesvjesno micao usne, a M. je gledala u njih i u sebi ponavljala te iste rijechi: "Tako je prljavo, tako je…hmm, prljavo. Vishe se ne vidi ni ona divna kutja, na drugoj strani, vishe se ne vidi,…"

Cijeli dan on ponavlja te rijechi. On ne zna da je srushena, a da mu ona to kazhe, on joj ne bi povjerovao.
- Nemogutje, nemogutje, tako divna kutja.
On bi rekao:
- M. jeste li sigurni da mislimo na istu kutju?
- Da, majstore.
- Molim vas M., ali kako smiju to? Kako se usudjuju? O, Bozhe! O, Bozhe! Kakva su ovo vremena doshla? O, Bozhe! O, Bozhe! Bozhe, dragi!
- Smirite se, majstore, to nije vrijedno.
- Ne, ne, kako nije vrijedno..
Nashla ga je sljedetje jutro, M., kako sjedi u svojoj omiljenoj fotelji i u svojoj lijevoj ruci drzhi prsten. Prsten o kome niko nishta nije znao. M. nikada prije nije vidjela taj prsten, ni na ruci majstorovoj niti u komodama majstorovim. Prsten koji je sve govorio: "18.08. mojoj I."

M. je pustila suzu, uzela prsten, uzela svoje stvari i otishla.

------------------------------------------------

Tajne koje krijemo u sebi, koje nosimo kroz zhivot, tugu i bol, i radost i smijeh, ljudi oko nas najcheshtje saznaju tek nakon shto odemo sa ovog svijeta.

The Fluid

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: