{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kuhar Dragan Šljivić: Ovo radim zato što volim, a ne zato što moram

4.3.2015. u 07:56
137
35
Kuhar Dragan Šljivić: Ovo radim zato što volim, a ne zato što moram
137
Banjalučki kuhar Dragan Šljivić na nedavno održanom Interregionalnom kuharskom kupu evropskih regija u Makarskoj osvojio je prvo mjesto spremajući za predjelo sufle sa škampima, sos od ljuske škampi, marinadu od tune, a za glavno jelo raviole sa telećom jetrom flambirano sa rakijom od dunja, povrće i marinirana pačja prsa.
Sve je, priča Dragan, počelo slučajno. Prije četiri godine, uz društvo, otišao je na Brač, na takmičenje "Biser mora", koje je nakon dvije godine i osvojio.

"Te godine je kvalifikaciono jelo bio specijalitet od jagnjetine. Ušao sam kao peti u finale i pobijedio. I to je moj prvi veliki uspjeh. Na ’Bosanskom dukatu’ sam bio tri puta – prvi put sam dobio bronzu za jelo od ćuretine, potom sam osvojio zlato za vegetarijansko jelo, a nakon toga sam osvojio srebro", priča Dragan.

Njegova ljubav prema gastronomiji potiče iz djetinjstva. Draganova majka je odlično kuhala, a sestra je završila za kuhara, iako se danas ne bavi ovim poslom.

"Ujak mi je poznati banjalučki hotelski mesar. Sve je, dakle, počelo u porodici. Moji počeci u kuhinji sežu u djetinjstvo. I danas imam ožiljke koje sam dobio kada sam ruke slučajno prislonio na grijače u rerni, u namjeri da izvučem krompir", priča Dragan.

Draganovo prvo radno mjesto je bilo u banjalučkom ribljem restoranu "Alas" i tu je, kako kaže, naučio da sprema morsku ribu.

"Dok su svi ostali kuhari u banjalučkim restoranima radili na zaleđenim, mješanim morskim plodovima, ja sam ih dobijao iz mora. I to je uticalo na mene. Obožavam mediteransku kuhinju – svježe namirnice, maslinovo ulje, začinsko bilje... Nama je to možda daleko, ali to volim".

I Dragan, kao i ostali kuhari, ima jela koja ne voli da sprema.

"Ne volim praviti pohovana jela, poput pohovanih palačinki ili Karađorđeve šnicle. Prezle su sitne i zavuku se pod nokte, a to ne volim. Sa druge strane, zaista volim hladnu kuhinju, ribu i poslastice. Na pojedinim takmičenjima sam se prijavljivao sa desertima. Deserti su, ako smijem tako reći, postali moja specijalnost. I ako na nekom takmičenju postoji kategorija poslastica – gotovo sam siguran da ću osvojiti zlato. A to sam naučio na obuci u Sloveniji, kod Alme Rekić, koja je jedan od najboljih poslastičara u Evropi".

Mit je, dodaje on, da postoje jela koje kuhari ne znaju da spreme. Postoje samo prilike u kojima se prvi put susrećete sa određenom namirnicom. Ali, iskustvo govori dalje, kaže Dragan.

"Nedavno sam bio na gastronomskom festivalu u Istanbulu. Sudije su bile iz Turske, Južne Koreje i Njemačke. Spremao sam ponovo jagnjetinu. I njemački sudija je bio najbliži ovdašnjem gastronomskom osjećanju, jer turski kuhari jagnjetinu spremaju sa cimetom i karanfilićem, a to je potpuno drugačija priroda kuhinje. Spremio sam tada marinirani jagnjeći kotlet sa alkoholom i svježom jabukom", ispričao je.

Takmičarski tanjir i tanjir u restoranu su dva potpuno različita svijeta. Takmičarski tanjir ima norme koje moraju biti zadovoljene. Forma, izgled, ukus – sve je to više nego bitno.

"Na takmičarskom tanjiru je bitan i kolorit, paleta boja koje sadrži spremljeno jelo. To su pojedinosti koje donose mnogo bodova. Naravno, postoje i detalji koji vam mogu oduzeti mnogo poena, poput toga da li ste stavili kapu ili ne, kako vam je kuhinja organizovana, koliki je stepen higijene, da li ste obrijani ili ne, da li je daska na kojoj siječete meso prljava ili ne", istakao je.

Problem restorana u Banjoj Luci je u tome, smatra on, što se puno para ulaže u stolove, stolice, suđe, a najmanje se ulaže u kuhare.

"Da se ne lažemo – posao u restoranima ’nose’ kuhari. Ako jedan restoran dobro radi, njegovih jela će biti i u drugim objektima. Poslovođe rijetko šalju kuhare na obuke. Jer, to bi bio pogodak: pošalji kuhara u, recimo, neki restoran u Hrvatskoj i neka on donese deset jela koja nema niko u Banjoj Luci. To je posao", navodi naš sagovornik.

Pobjeda u Makarskoj mu je, kaže, bitna, možda i najbitnija, ali najneobičnije jelo je spremio prije dvije godine, na Braču – teleći jezik.

"Tada sam se prvi put susreo sa takvim mesom. Predjelo je bila kamenica, teleći jezik je bio glavno jelo, a jagoda desert. Radio sam špikovani jezik, sa tikvicama, u sosu od crnog vina. Reakcija sudija je bila odlična. Pročitao sam prije nekoliko godina u jednom restoranu, u kojem je jelovnik bio urađen u stilu novina, izjavu jednog kuhara: Ne radim ovo zato što moram, nego zato što volim. Tako je i sa mnom", kazao je na kraju razgovora Dragan Šljivić.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: