"Žiri" čijeg se mišljenja neki i plaše: Upoznali smo Gastro tražilicu i pretresli glavne gurmanske teme
Gastro tražilica je kanal na društvenim mrežama iza kojeg stoji Miroslav Mirković, hrvatski novinar, producent, ali nadasve veliki gurman. Prije koju godinu, zajedno sa radijskim voditeljem Bojanom Horvatom odlučio se upustiti u gastro avanturu, koja je iz hobija prerasla u ozbiljnu priču.
Danas, dvojac istražuje restorane sa najboljom klopom obilazeći cijelu regiju, a česti su gosti i Bosne i Hercegovine, gdje su već stekli brojnu publiku. U jednoj od svojih brojnih posjeta Sarajevu, Miroslava smo uspjeli uhvatiti na pauzi između snimanja i nagovoriti ga da se družimo, samo ovaj put - bez hrane na stolu.
"Nekih šest-sedam godina sam se bavio svojom strukom, novinarstvom, što mi je otvorilo vrata svijeta gastronomije. Iz hobija sam pokrenuo kanal koji će snimati dobre restorane u Hrvatskoj s ciljem da prezentiramo ljudima šta sve tu mogu jesti. Nije bilo namjere da idemo van granica države. No, nakon godinu dana, proširili smo vidike i počeli istraživati i druge zemlje bivše Jugoslavije. Interes se povećao, kanal počeo rasti i to se pretvorilo u jednu ozbiljniju priču", započinje Miroslav i objašnjava da mu se ovoga puta prijatelj Bojan, zbog poslovnih obaveza, nije mogao pridružiti.
Tako je Gastro tražilica postao kanal koji promoviše najbolje restorane na Balkanu. Do sada su obilazili i Srbiju, Sloveniju, Crnu Goru te Makedoniju, no, kažu, najveći broj snimaka napravili su u Bosni i Hercegovini, gdje ih ljudi najviše prepoznaju i uvijek toplo dočekaju. Upravo ovdje, nastao je i njihov najznačajniji prilog, a to je "Film o bosanskom ćevapu".
Nemojte zamjeriti, ali "najbolji ćevap je u Travniku, a 'najslabiji' u..."
"Kada su tek počele pandemijske restrikcije u Hrvatskoj za vrijeme koronavirusa, mogli smo još neko vrijeme snimati po BiH i to nas je nekako uspjelo 'održati'. Imamo jako lijepa iskustva u ovoj zemlji, a neko ko nas uvijek toplo dočeka su Sarajlije i Banjalučani. Generalno, Sarajevo ima najveći izbor dobrih domaćinskih restorana i veliki broj dobrih ćevabdžinica. Iako ja odgovorno tvrdim da je najbolji bosanski ćevap u Travniku, kada bih gledao dalje, u Top 5 iz cijele BiH nalaze se dvije-tri ćevabdžinice iz Sarajeva", govori nam Miroslav pa nastavlja:
"Kad sam došao snimati film o ćevapu, nisam razmišljao oko koga je najveći hype. Ja sam tu neutralan i išao sam isključivo za tim gdje se meni dopada ćevap i da li je po nekom mom guštu. Šta god neko mislio, smatram da nijedna ćevabdžinica koja ima ogroman promet ne može biti loša. Takvi ugostiteljski objekti ne uspijevaju samo tako, već moraju raditi i prodavati proizvode godinama. Zato, mogu biti dobre ili manje dobre, malo bolje ili vrhunske i tako dalje, ali ne i loše. Sve je u domeni nečijeg ukusa", govori on.
Pošteno. Pitali smo ga i gdje mu se ćevapi u BiH najmanje dopadaju.
"Ono što mogu reći bez imalo grižnje savjesti je to da Banja Luka stoji najlošije s ćevapima. Posjetio sam tamo nekih sedam-osam ćevabdžinica i tek jedna ili dvije su bile po mom ukusu. Banjalučani imaju vrhunski burek i pite pod sačom, ali kada je riječ o ćevapima, ne mogu parirati ni sa travničkim, ni sarajevskim ni tuzlanskim. Ta pločica mi nikada ne može biti jednako dobra kao onaj pravi ćevap, a lepinja nikada ne može zamijeniti somun. To je moje mišljenje", iskren je Miroslav.
A gdje je tu mljevenik?
Iako je do prije nekoliko godina nastala cijela hajka zbog mljevenika - navodno, hrvatskog izraza za ćevap, Miroslav nam je bolje objasnio o čemu je riječ.
"To nije hrvatski naziv za ćevap. To je 'kuhinja' medija koja je iz jedne lokacije u Zagrebu prenijela da se ćevap u Hrvatskoj naziva mljevenik. Bio je to proizvod jednog fast fooda u Zagrebu i samo on je koristio taj naziv. Vlasnik je pomiješao druge sastojke i nije želio skrnaviti bosanski ćevap pa mu je dao to ime. Dakle, riječ je o inačici ćevapa. U Hrvatskoj se ćevapi zovu ćevapi, sve ostalo su gluposti", kaže Miroslav, nakon čega smo nastavili razgovor o kanalu.
Restorani prije snimanja prolaze određenu selekciju
Na Gastro tražilici ne možete osvanuti tek tako (osim ako ste baš loši te se na vas mora upozoriti). Miroslav nam je objasnio kako zapravo izgleda proces selekcije.
"S obzirom na to da nas gledaju ljudi koji žele znati gdje mogu dobro jesti, odlučili smo da nećemo snimati prosječne restorane, nego da će svaki biti pomno biran i onaj koji zaista preporučujemo. Uglavnom idemo po principu da dobijemo preporuku od pratitelja, koji nam više puta preporuče određenu lokaciju. Kada vidimo da je ljudi hvale i da je popularna, onda je prvo odlazimo provjeriti i uvjeriti se u njen kvalitet. Ako je sve kako treba, javljamo se i dogovaramo snimanje", priča Miroslav.
Napominje da ovakvo što ne vrijedi za fast foodove, otkrivši nam i kako dolazi do posjeta negativno ocijenjenim restoranima.
"Imamo serijal koji posebno govori o mjestima sa lošom hranom, a on funkcioniše tako da na prijave naših pratitelja i loše recenzije na internetu, odlazimo na tu lokaciju kako bi informisali ljude o pravoj situaciji. Naravno, nećemo doći u restoran koji radi korektno, a ima prosječnu hranu i uništiti mu biznis. No, čovjek koji ne vodi računa i ciljano truje ljude, treba izaći javno i na njega treba ukazati. To je naša politika", kaže Miroslav.
Hrvatska ima najviše "trovačnica", dok u BiH ljudi "paze šta jedu"
"Što se tiče najgorih lokacija, mogu reći da je to bilo nekoliko, kako ih mi zovemo, trovačnica u Hrvatskoj. Riječ je o jeftinim kioscima sa donerima i hamburgerima gdje je meso upitne kvalitete, a prilozi i lepinje stari. Kod nas toga ima jako puno, što nije slučaj u BiH. Vidim da ovdje ljudi zapravo više paze šta jedu i da je puno teže opstati ako prodaješ smeće. U Hrvatskoj to prolazi zato što smo ulaskom u EU izgubili bliski doticaj sa lokalnom proizvodnjom, pa samim tim i kvalitetom proizvoda", kaže Miroslav.
Iako se susretao i sa nekim neugodnim situacijama od strane vlasnika "trovačnica" koje je razotkrio, Miroslav je istakao jednu pozitivnu.
"Riječ je o fast foodu Kile's tasty grill iz Zagreba. Došli smo kod njih, naručili hranu i bila je grozna. Nakon manje od mjesec dana, dobili smo poziv od vlasnika. Rekao nam je: 'U pravu ste. Odlučili smo se popraviti. Jeste li voljni doći to ocijeniti?' Vratili smo se tamo, kušali hranu i shvatili da je restoran zaista napravio promjenu na bolje. To je to. To bi trebala biti i poenta ovog kanala", priča Miroslav.
I, gdje je onda najbolja klopa?
"Iako sam u filmu izdvojio Želju kao najbolju ćevabdžinicu u Sarajevu, moram reći da je to bilo prije nego što sam posjetio Zmaj. Još neki od dobrih restorana su aščinica ASDŽ, Brajlović, kod Kule u Semizovcu... Posebno me se dojmila priča u aščinici jer se nalazi u turističkoj zoni, možete jesti domaća jela, a opet je nekako moderna. Uz kafu na Baščaršiji i vaše slastice, super mi je što Sarajevo čuva svoju tradiciju", govori Miroslav.
Kao jedan od najboljih restorana izdvojio je Mamma Mia u Tuzli, a zatim i Urban Grill u Mostaru, gradu koji mu je pored Sarajeva - najljepši u BiH, te restoran Vodopad Koćuša u mjestu Veljaci i Bašču kod Ene u Sarajevu. Osim što mu je favorit janjetina u Jablanici, oduševljen je i "odnosom" kuhara prema njoj.
Gastronomska prijestolnica u Srbiji, prema Gastro tražilici je Niš, za koji Miroslav kaže da su najbolji u roštilju. Sloveniju je pohvalio najboljim steak barom u Celju, dok je u Hrvatskoj preporučio tradicionalne restorane u Baranji i Slavoniji.
"Svaka zemlja ima svoje pulene kojima se može pohvaliti. BiH je najbolja što se tiče ćevapa, pite i tradicionalne kuhinje, Srbija što se tiče roštilja, a Hrvatska mediteranskih jela. Ne postoji jedna zemlja koja je najbolja u svemu. Ljudi to ne žele prihvatiti i prilično su suženih vidika. Probali su negdje ćevape i ne žele maknuti dalje od njih. Često nalazim pogrdne komentare ispod svojih objava, a to je loše. Zašto ja kao Hrvat ne bi promovisao najbolja bosanska jela, ona iz Srbije ili Slovenije? Poenta je da što više putujemo i upoznajemo se", kaže Miroslav.
A šta po Gastro tražilici treba imati jedan dobar restoran?
"Najbitnije su konstanta i koncept. Restorani s manjim jelovnikom vjerovatno imaju za ponuditi nešto kvalitetnije. Postoje iznimke, ali, po meni, manji meni - znači bolji restoran. Bitan je i omjer cijene i kvalitete, a iznad svega toga je osoblje. Za razliku od nekad, usluga u Hrvatskoj je katastrofa. U BiH, primjerice, nije tako. Ljudi su puno ljubazniji, usluga je bolja i još uvijek ima ljudi na kojim se vidi da taj posao rade iz ljubavi", iskreno kaže Miroslav.
U jednom od svojih uradaka, ekipa je posjetila i zatvor, odnosno kaznionicu Turopolje, gdje imaju vlastitu farmu za proizvodnju hrane. Iako im nije bilo najugodnije tamo snimati, istakli su kako je to projekat kojim se posebno ponose.
"Prvi smo uspjeli dobiti dozvolu da napravimo dokumentarnu priču tamo. Što se tiče hrane, ukusnija je nego u nekim studentskim menzama, bar u Hrvatskoj", kaže Miroslav.
Kako se razgovor privodio kraju, Miroslava nismo mogli a da ne pitamo šta se zapravo dešava kada se kamere ugase. Dobro, ko ne voli jesti ukusnu hranu. Ali, kao neko kome je to "profesija", mora li na kraju otkopčati dugme na pantalonama?
"To je bio problem u prve dvije godine. Imao sam 14 kila više i vidio sam da je vrag odnio šalu. Od tada više ne snimamo dvije-tri lokacije dnevno. Toga više nema. Biramo jednu lokaciju, hranu degustiramo, a eventualno jelo koje nam se najviše dopada, pojedemo do kraja", objasnio nam je kroz smijeh i zaključio da su mu najdraža jela ćevapi (baš čudno) i janjetina.
Pričajući o hrani, "najslađem užitku", vrijeme je brzo proletjelo. Miroslava je čekalo putovanje u Podgoricu, gdje nastavlja sa snimanjima, te je došlo vrijeme da se pozdravimo. Kako kaže, ponovo će nas posjetiti na jesen.
"Gastro tražilica mi je otvorila mnoge domene što se tiče hrane. Primjerice, nikada ne bih upoznao na taj način Sarajevo i zaljubio se u njega da nisam ovo počeo raditi. S ponosom mogu reći da me upravo ovaj grad inspirisao i za novi projekat, a riječ o novom filmu o ćevapu. Obići ćemo 12-tak ćevabdžinica u bivšoj Jugi i na kraju odabrati koje su to najbolje lokacije. To bi trebao biti naš najveći projekat i jako mu se radujem", zaključuje Miroslav.
Vjerujemo da isto mišljenje dijele i njegovi pratitelji. Istina, društvene mreže su nam u proteklim godinama zadale mnogo glavobolje, no sa sobom su donijele i neke pozitivne stvari. Jedna od njih su definitivno ljudi koji uspijevaju spojiti gušt, zabavu i edukaciju, a potom je prenijeti i na one koji ih prate. A, ova priča, možemo reći, jedan je od najboljih primjera toga.
