Tuga neizreciva... Dobri, vrijedni i pošteni ljudi, a malo ih je danas....Težak hljeb, težak život, a rizikuješ smrt. Šta sve neće snaći ovu jadnu zemlju... Da ne govorim sad o vremenu prije dvije decenije i nepravdi, tragediji Srebrenice, Prijedora..., ali eto sjetih se onih momaka, Hasiba, Vildana i Almira.... Nije isto, nikako, ne želim porediti, iako je tragedija svakako, ali može li ikad ovdje biti sreće za običan radni narod?? (možda zvuči zastarjelo). Dan žalosti da, svakako, ali pobrinuti se bar za djecu ovih rudara, poboljšati uslove rada-sigurnost i pokušati umanjiti posljedice ovakvih nesreća. Tuga i samo tuga.