22 godine, završen fakultet i zid, nema dalje sve nade se o njeg odbiju. Posla ima može se naći za nekih 400-500 KM. Roditelji stare, ne mogu više, trebala bi penzija a nema je (nemaju uslove za nju a radili su čitav život)...ne možeš ni sebi a kamoli njima a opet tvoji su ne možeš ih gledat da se pate, što ima podijeli. Nadati se nečemu prosto je smiješno, žao mi je djece koja upisuju fakultete a znaju i vide šta ih čeka, žao mi je djece koja imaju zanate a ne mogu od njih normalno živjeti. Cijela priča u zemlji svodi se na to koja će nacija dobiti koji komad teritorije toliko mi je muka od ovih mojih Bošnjaka, Srba i Hrvata i novinara koji pričaju da će se danas-sutra opet za vratove. Nismo baš toliko ludi Plačem dok ovo pišem zato što volim ovu zemlju i sinoć mi je srce bilo puno ponosa ali radim na tome da je uskoro napustim i nadam se da ću uspjeti i tamo negdje ću opet plakati za njom ali tako nam je valjda suđeno