Hrabro i tragično
67

Žrtva holokausta oprostila nacističkom ljekaru koji je na njoj vršio eksperimente: To je dio oslobađanja

Klix.ba
Eva Mozes Kor, koja je sa sestrom blizankinjom bila žrtva medicinskog eksperimenta nacističkog ljekara Josefa Mengelea, odlučila je oprostiti zloglasnom ljekaru. Iako je mnogi osuđuju zbog toga, ističe da je moć oprosta dio samoozdravljenja.

"Miriam i ja smo rođene 1934. godine i bile smo treće i četvrto dijete u porodici. Sve do deportovanja u Auschwitz živjele smo u malom selu u Rumuniji. Nikada prije nisam vidjela takvo mjesto i htjela sam da vidim o kakvom je mjestu riječ. Mog oca i sestara nije bilo, a Miriam i ja smo bile s majkom. Nacisti su na njemačkom govori 'blizankinje, blizankinje', a kada su došli do nas majka je pitala je li dobro što smo blizankinje. Rekli su da jeste, gurnuli su je i mene i sestru odveli. Nisam se pozdravila s njom i nisam imala pojma da je to posljednji put da je vidim", ispričala je Eva.

Nacistički doktor Joseph Mengele, poznat i kao "anđeo smrti", izvodio je bizarne eksperimente na ljudima. U Auschwitzu je bio veoma zainteresiran za učenje o nasljeđivanju gena, a često je radio eksperimente na identičnim blizanacima. Želio je otkriti tajnu plodnosti i vjerovao je da će mu razumijevanje genetike blizanaca pomoći u tome da njemačke majke više rađaju. Na taj način želio je unaprijediti "arijevsku rasu".

"Svako jutro nas je brojao. Mene su koristili u dva eksperimenta: ponedjeljkom, srijedom i petkom bi me golu uveli u sobu sa sestrom i drugim blizancima gdje smo ostajali oko osam sati. Tamo su nam mjerili svaki dio tijela, upoređivali me sa sestrom i sa svojim grafovima. Utorkom, četvrtkom i subotom bi nas odveli u laboratorij gdje bi nam zavezali ruke i dali nam minimalno pet injekcija. Nikad nisam saznala što je bilo u njima", rekla je.

Ispričala je nakon jedne injekcije dobila osip, a ruke i noge su joj otekle. Narednog dana su je odveli u bolnicu gdje je Mengele rekao da ima samo dvije sedmice života.

"Sjećam se da sam naredne dvije sedmice pokušavala doći do vode. Padala sam u nesvijest i budila se, a sve vrijeme sam ponavljala sebi da moram preživjeti. Nakon dvije sedmice temperatura mi je spala i osjećala sam se mnogo bolje. Prošle su još tri sedmice dok sam malo ojačala", ispričala je.

Sestru je pronašla na krevetu kako gleda u jednu tačku, a o dešavanjima u Auschwitzu nije govorila do 1985. godine.

"Tek 1985. sam je opet pitala šta se dešavalo dok sam ja bila u bolnici. Ispričala mi je da su je nacistički ljekari nadgledali 24 sata dnevno, a nakon dvije sedmice odveli su je u laboratorij gdje je dobila puno injekcija od kojih joj je bilo loše. Kasnije, kada se udala i zatrudnila dobila je infekciju bubrega. Nije reagirala ni na jedan antibiotik, a tokom druge trudnoće joj se infekcija toliko pogoršala da su ljekari zaključili da se njeni bubrezi nikad nisu razvili više od normalnih za djevojčicu od 10 godina, koliko je imala kada smo bile u logoru", ispričala je.

Nakon trećeg djeteta bubrezi njene sestre su otkazali. Eva joj je dala bubreg, ali ubrzo su joj se razvili kancerogeni polipi na mokraćnom mjehuru.

"Ljekari su tražili njene medicinske kartone iz Auschwitza. Nikad ih nismo našli, niti saznali čime su nas trovali", zaključila je Eva.

Miriam je preminula 6. juna 1993. godine. Nekoliko mjeseci nakon njene smrti, Evu je pozvao profesor iz Bostona i pitao je da dođe kod njega i povede jednog od nacističkih ljekara.

"U tom trenutku sam se sjetila da smo Miriam i ja 1992. godine zajedno radile na jednom projektu. Njemačka televizija radila je dokumentarac o Menegeleovim eksperimentima i sjetila sam se da je tu bio jedan doktor. Nazvala sam ga i pozvala da dođe u Boston, a on mi je rekao da nema volje, ali da bi se sastao sa mnom u svojoj kući u Njemačkoj", rekla je.

U augustu 1993. godine Eva se sastala sa doktorom Hansom Munchom u Njemačkoj. Iako nije planirala postavljati mu pitanja, odjednom ga je upitala da li je ikada prošetao gasnom komorom i da li zna kako te komore funkcionišu.

"Rekao mi je zna i da je svaki novi dan njegovog života noćna mora. Ispričao mi je kako je stajao ispred i posmatrao kako plinski gas dolazi do ljudi te kako oni umiru. Tek kada bi vidio da su svi mrtvi i da se niko ne pomjera potpisao bi jednu smrtovnicu bez imena, ali s brojem ljudi koji su ubijeni unutra", ispričala je.

Pitala ga je da 1995. godine zajedno posjete Aushwitz jer je željela da na mjestu gdje je nekada bio zloglasni logor jedan od nacističkih ljekara potpiše dokument o dešavanjima u plinskoj komori. Hans je odmah pristao.

"Imala sam taj dokument kojeg je potpisao nacista tako da bilo kome ko negira holokaust mogu da ga pokažem", rekla je dodajući kako mu je zahvalna zbog tog dokumenta.

Ispričala je kako nikome nije govorila o zahvalnosti koju je osjećala, jer je i njoj samoj cijela situacija bila čudna.

"Nakon deset mjeseci došla sam na ideju da napišem pismo oproštaja. Znala sam da je pismo žrtve holokausta nacističkom ljekaru značajan poklon i da će mu se svidjeti. Ali ja sam u tom trenutku doživjela promjenu života. Otkrila sam moć oprosta", rekla je.

Pismo oproštaja pisala je četiri mjeseca. Eva govori engleski, ali ne zna pravopis pa je zbog toga zamolila svoju bivšu profesoricu da joj pomogne. Nakon nekoliko susreta, profesorica joj je rekla da je to pismo divno, ali da ona nema problem s Hansom već Mengeleom.

"Nisam bila spremna oprostiti Mengeleu. Ona mi je rekla: 'Okej. Sastajala sam se s tobom i ispravljala tvoje pismo, a sada mi treba usluga. Kada dođeš kući zamisli da je Mengele u prostoriji i reci mu da mu opraštaš. Jer želim znati kako bi se osjećala nakon toga", rekla je.

Pomislila je da je to zanimljiva ideja ali je, kada je došla kući, umjesto toga uzela rječnik i napisala 20 gnusnih riječi koje je pročitala naglas.

"Dok sam izgovarala te odvratne riječi zamišljala sam da je Mengele u sobi. Na kraju sam rekla 'Uprkos tome, opraštam ti'", ispričala je ističući kako se nakon toga osjetila veoma dobro.

Kaže da je svjesna da je većina žrtva koje su preživjele holokaust osuđuju, ali ističe da je oprost dio samoozdravljenja, oslobađanja i osnaživanja.

"Moramo biti svjesni da ne možemo promijeniti ono što se dogodilo i to je tragično. Ali možemo izabrati kako ćemo reagovati i kako ćemo živjeti s tim", poručila je.