Zašto su američke i izraelske rakete za presretanje skupe, a troše se brže nego što se proizvode?

Nakon prva tri dana rata koji SAD i Izrael i dalje vode protiv Irana, braneći se od iranskih raketa i dronova protivraketna odbrana zemalja Zaljeva pucala je rakete proizvedene početkom 2000-ih.

Fotografije ostataka nakon presretanja na kojima su američke rakete sistema Patriot proizvedene 2002. godine, aktualizirale su pitanje koliko su duboke zalihe raketa za presretanje u zemljama Zaljeva, Izraelu i SAD-u uz nezaobilaznu matematiku rata i odbrane od iranskih raketa.

Zemlje Perzijskog zaljeva zbog svoje transparentnosti u sektoru odbrane predstavljaju vrlo slikovit primjer cijene koštanja odbrane od balističkih raketa i dronova koji se lansiraju iz Irana.

Prema podacima do kojih je došao Foreign policy, zemlje Zaljeva su u prvih 15 dana rata ispalile između 1.900 i 3.000 raketa presretača. Slobodna procjena je da ukupna cijena odgovora zemalja zaljeva na lansiranje više od 2.000 dronova te krstarećih i balističkih raketa iznosi pet milijardi dolara.

S druge strane, ni kod Amerikanaca situacija nije ništa bolja jer su prema Kongresnom izvještaju u prvih šest dana operacije "Epic fury" američke snage lansirale 495 raketa presretača što je koštalo ukupno više od 5,4 milijarde dolara.

Međutim, u odbrani od dronova ključnu ulogu su imali borbeni avioni, jurišni helikopteri i drugi sistemi, dok su se presretači kao što je THAAD i Patriot MSE (verzija za borbu protiv balističkih raketa) koristili za odbranu od balističkih raketa.

Potrošnja velika, proizvodnja nedovoljna

Etape rata Izraela i Irana pokazale su da američka potrošnja raketa presretača teško može pratiti proizvodni kapacitet. Isti odnos potvrđen je i u prvih šest dana američke operacije “Epic fury“ tokom koje su američki razarači ispalili 83 rakete za presretanje balističkih raketa tipa SM-3, a godišnji kapacitet proizvodnje ovih raketa je procijenjen na 60 komada godišnje.

Nakon dvanaestodnevnog rata između Irana i Izraela američke rezerve raketa presretača dosegle su kritično nisku brojku. Raketa SM-3 iz sistema Aegis koje se lansiraju sa američkih ratnih brodova godišnje američka vojna industrija može proizvesti između 12 i 60 komada pri čemu u zavisnosti od varijacija svaka košta od 15 do 36 miliona dolara. U prvih šest dana operacije "Epic fury" američka ratna mornarica je ispalila 83 rakete SM-3 u svim verzijama.

Sličan odnos je i kod drugih raketnih presretača koji se lansiraju u brojkama koje su veće u odnosu na godišnju proizvodnju. Nakon slanja značajnih zaliha u Ukrajinu, ali i Izrael nakon prvih raketnih udara iz Irana, u novembru je kompanija Lockheed Martin najavila povećanje godišnje proizvodnje sa 500 na 650 raketa za sistem Patriot.

Koliko su zemlje Zaljeva u prva tri dana iranskih napada potrošile raketa za sistem Patriot najbolje pokazuje izjava ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji je rekao da je u prva tri dana iskorišteno preko 800 raketa.

Razlozi zbog kojih američka vojna industrija proizvodi manje raketa za presretanje nego što ih se potroši brojni su. Nakon kraja hladnog rata, američka vojna industrija u domenu protivraketne odbrane ne dobija više velike serije narudžbi zbog čega je proizvodnja sporija, ali i cijena veća zbog sve većeg outsourcinga.

S druge strane, informacije o broju raketa presretača koje je lansirao Izrael uopšte ne postoje. Tamošnji sistem informacijske kontrole informacija od vojnog značaja je u potpunosti onemogućio stvaranje i okvirnih procjena o broju lansiranih raketa.

Dugotrajna proizvodnja

Balističke rakete koje ispaljuje Iran predstavljaju značajno prostije tehnološko rješenje nego što su rakete presretači. Da bi neka raketa presretač koju proizvede američka i izraelska kompanija, uspješno presrela iransku balističku raketu, njoj su potrebni napredni elektroptički senzori, aktivni radari i brojni uređaji koji značajno podižu troškove proizvodnje.

Pojednostavljeno, svaka od raketa presretača ispaljena iz sistema Patriot ili THAAD ima u sebi senzore kojima mora razlikovati mamce i krhotine u odnosu na stvarni cilj. Kako bi se ispunili ovi zadaci rakete su opremljene najsavremenijim čipovima i tragačima koji omogućavaju precizan pogodak jer se sve dešava u nekoliko sekundi u hipersoničnim brzinama.

Također, svaka od raketa za presretanje tokom svog leta suočena je sa ekstremnim uslovima leta jer se presretanja vrše pri brzinama od preko 8 Maha na visinama iznad 100 kilometara. Ovo zahtjeva specijalne materijale od kojih se izrađuje tijelo rakete koje mora biti sposobno podnijeti nagle manevre pri tim brzinama, ali i izdržati da se uslijed ubrzanja ne zapali i samouništi.

Iran u odnosu na SAD nema ove muke jer za razliku od javnih poziva i tendera koji se moraju provesti za svaku nabavku za američku vojsku, iranski raketni inžinjeri proizvode balističke i krstareće rakete bez ikakvih ograničenja. S druge strane, u SAD-u i pored vojnih potreba operacija na Bliskom istoku, uticaj vojno -industrijskog kompleksa je ogroman. Uzimajući u obzir sve navedeno, neovisno o ishodu izraelsko - američke kampanje protiv Irana, nema sumnje da će popunjavanje zaliha američke vojske nakon ovog rata biti vrlo unosan posao.