Zašto je voziti automobil u Singapuru isto kao "nositi Rolex"

"To je isto kao da ste odjeveni u svečanu odjeću, nosite kožne cipele ili nosite Rolex", kazao je 33-godišnji Lee za svoj automobil s dvoje vrata kojeg je kupio 2020.

Naime, riječ je o automobilu iz 2010. plaćenom 24.000 dolara, što je pet puta više nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Zašto je to tako?

Singapur, otočni grad-država sa 78 kilometara kvadratnih, naplaćuje hiljade dolara samo na pravo kupovine, posjedovanja vozila. Riječ je o dozvoli koja se naplaćuje od 1990. kako bi se smanjilo zagađenje i gužve u saobraćaju, a vrijednost te dozvole ovisi o vrijednosti automobila.

Cijena dozvole, koju je Lee kupio za svoj automobil, bila je prilično niska. Pojedini vozači plaćaju čak 84.000 dolara za dozvolu, dokument koji vrijedi 10 godina, a koji je poznat kao potvrda za pravo na vožnju.

"Poznajem neke ljude koji se prema svojim vozilima odnose bolje nego prema svojoj porodici jer održavanje automobila ponekad košta više nego održavanje porodice", ukazao je Lee kojem je porodica posudila novac da kupi Kiju.

Manji broj automobila

Kako piše list New York Times, mnogi stanovnici Singapura nemaju mnogo razloga da posjeduju automobil. Naime, većina njih se oslanja na rastući i pristupačan javni prijevoz koji postoji na cijelom otoku. Čak i duga putovanja javnim prijevozom koštaju manje od 2,50 singapurskih dolara (3,42 KM).

Budući vlasnici i prodavači automobila se dva puta mjesečno nadmeću za određeni broj dozvola koje daje vlast. To je dio višedecenijske kampanje ograničavanja vlasništva nad automobilima, koja je urodila plodom: U ovoj zemlji je 11 automobila na 100 stanovnika dok je, primjera radi, u SAD-u 80 automobila na 100 stanovnika ili u Italiji 75 automobila na 100 stanovnika.

Singapur nije prvi koji je oporezovao automobile u cilju smanjenja zagađenja i gužvi u saobraćaju. Mexico City je to učinio 1989., a kasnije su to uradili London, Štokholm i New York. No, spomenuti gradovi nisu naplaćivali onoliko koliko to naplaćuje Singapur.

Vrijednost najskuplje dozvole je u martu ove godine veća za 18 posto u odnosu na isti period prošle godine, odnosno iznosi 84.000 dolara. Međutim, ovom cijenom se nisu pojedini odvratili od posjedovanja automobila. Vlada je samo prodajom ovih dozvola prošle godine prikupila čak 4,86 milijardi dolara, što je 40 posto više od procijenjenog.

Za najbogatije stanovnike Singapura, koji je dom za sve više milijardera, izdvajanje nekoliko desetina hiljada dolara za spomenutu dozvolu i nije velika stvar. Biznismenka Su-Sanne Ching je kupila Mercedes, za koji je platila dozvolu od 60.000 dolara. Ukupni trošak za ovaj automobil iznosio je 150.000 dolara.

"Plaćam cijenu udobnosti", kazala je Ching.

Međutim, porodice iz srednje klase, posebno one s djecom, primorane su na težak izbor. Naime, Joy Fang i njen suprug su 2022. za 58.000 dolara kupili Hyundai Avante te dozvolu za vlasništvo nad automobilom kako bi dvoje djece prevozili do škole i vrtića. Trošak za ovaj automobil navodi Fang da razmisli.

"Definitivno se ne isplati kada taj trošak uporedite s tim koliko ga često koristimo", istakla je.

Ovi supružnici mjesečno plaćaju 1.400 dolara, što je 10 posto njihovog kućnog budžeta za automobil, za cestarinu, gorivo i parking. S druge strane, štede tako što rjeđe posjećuju restorane i tako što rjeđe putuju. Ipak, teško joj pada pomisao na borbu s dječijim kolicima, torbama i drugim potrepštinama za djecu.

"Iskreno, osjećam se kao da smo u škripcu", izjavila je.

"Odlučili se za mirnije ulice"

Prema riječima profesora sociologije na Nacionalnom univerzitetu u Singapuru Chuaa Benga Huata, suočeni s rizikom da postanu slični Džakarti, Bangkoku ili nekom drugom gradu jugoistočne Azije, u kojem je saobraćajno zagušenje svakodnevnica, Singapurci su se odlučili za mirnije ulice.

"Ne sjedimo u saobraćaju dva ili tri sata da bismo stigli na posao", rekao je.

Učinkovitim javnim prijevozom se postiglo da stanovnici mnogo ne koriste automobil kada žele doći u centar grada. Ipak, i sam Huat ima terenac kojim prevozi svoje unuke.

Drugim vlasnicima automobila je teško opravdati trošak koji imaju. Lee, sagovornik s početka ovog teksta, prodao je svoju Kiju tri godine nakon što ju je kupio. Troškovi održavanja, parkinga i goriva su se gomilali, a s druge strane nije bilo povećanja obima posla. Uglavnom koristi javni prijevoz, a ako treba sastati se s klijentom, vozi očev Nissan Qashqai.

Kako je naglasio, imao je druge prioritete, a automobil nije bio na prvom mjestu liste prioriteta, piše list New York Times.