Januar 2006. je bio pun optimizma jer su rezultati parlamentarnih izbora u Iraku, održani mjesec ranije – bili potvrđeni. Zato su mnogi povjerovali da je blizu transformacija sa Saddamove brutalne diktature na stabilnu demokratiju. No, ti su se snovi raspršili u februaru kada je u masivnoj eksploziji u Samari uništena najsvetija šiitska džamija Al-Askariya. Čak i smrt čelnika Al-Qaide u Iraku Abu Musaba al-Zarqawija nije mogla zaustaviti krvoproliće.
U augustu su američke i iračke snage poduzele veliku akciju u pokušaju da obnove red u Bagdadu, ali kako se bliži kraj godine, američki vojni zapovjednici priznali su nastojanja da se u glavnom iračkom gradu uvede mir – dala slabe rezultate. Međutim, napredak je učinjen u sudnici, gdje se Saddamu Husseinu sudilo za zločine protiv vlastitog stanovništva. Proglašen je krivim za ubistvo 148 šiita u gradu Dudžailu 1980. godine te je osuđen na smrt.
Međutim tokom 2006. povećavao se broj ubijenih u Iraku, što je predsjednika SAD-a Georgea W. Busha navelo da u decembru izjavi da je "situacija u Iraku loša". Takva je situacija značila i političke probleme za predsjednika koji su kulminirali izbornom pobjedom demokrata, u novembru. Nakon kampanje, koju su mnogi u obje političke stranke smatrali referendumom o predsjednikovoj politici u Iraku, opozicijska Demokratska stranka je preuzela kontrolu nad oba doma Kongresa.
Ova je politička promjena natjerala predsjednika Busha da otpusti svoga dugogodišnjeg ministra odbrane Donalda Rumsfelda, te da poduzme široko preispitivanje svoje politike prema Iraku.
U međuvremenu i u Afganistanu su se događale brojne promjene. Tako su sigurnosni i mirotvorni poslovi prebačeni s američkih na snage NATO saveza. No, ojačani talibani su počeli primjenjivati taktiku iračkih pobunjenika, što je iskompliciralo sigurnosnu situaciju i navelo NATO savez da krajem godine značajno ojača svoje snage.
Protekla 2006. je bila godina tranzicije i prevrata u bliskoistočnom mirovnom procesu. Nakon što je izraelski premijer Ariel Sharon u januaru pretrpio moždani udar, na čelo vlade u Jerusalemu, s obećanjem da će nastaviti mirovni proces, došao je Ehud Olmert. Međutim, mirovna obećanja su samo nekoliko sedmica kasnije poljuljana kada su palestinski glasači svoje povjerenje dali islamskoj militantnoj skupini Hamas. Kao odgovor, Izrael i Sjedinjene Države su prekinuli finansijska pomoć Palestincima, koju su ovi primali na temelju mirovnog sporazuma u Oslu 1993. godine.
Napetosti između Izraela i Palestinaca su bivale sve veće, a do sukoba je došlo u junu nakon što su palestinski militanti oteli jednog izraelskog vojnika. Izrael je odgovorio napadom na ključna infrastrukturna postrojenja u Pojasu Gaze. Dvije sedmice kasnije militanti Hezbollaha su na jugu Libana oteli dvojicu izraelskih vojnika. To je Ehud Olmert vidio kao – objavu rata. Izraelski vojni avioni i vojnici ušli su u Liban, ciljajući položaje pripadnika Hezbollaha, kao i zgrade i kuće u kojima se su se nalazili važniji Hezbollahovi uredi, ostavljajući iza sebe više od hiljadu i 400 mrtvih, uz veliko uništavanje širom Libana.
Mnogo dalje od Bliskog istoka Sjeverna Koreja se našla pod velikim pritiskom susjednih zemalja nakon što je Pyongyang izvršio u oktobru prvu probu nuklearne bombe. Međunarodna zajednica je brzo reagirala i osudila taj pokus, a Vijeće sigurnosti UN-a uvelo je oštre sankcije protiv Sjeverne Koreje. Do decembra sjevernokorejski čelnici su prihvatili da se vrate za pregovarački sto, gdje o razoružavanju razgovaraju s predstavnicima Japana, Južne Koreje, Rusije, Kine i SAD-a.
Istovremeno je u Iranu protekle godine nuklearni program ne samo nastavljen nego i proširen, s tim da stvarni cilj još uvijek nije jasan. Službeni Teheran tvrdi da je namijenjen proizvodnji električne energije, ali zapadne zemlje vjeruju da Iran pokušava proizvesti vlastito nuklearno oružje, što je uzrokovalo strah da bi takvo provokativno ponašanje moglo dovesti do utrke u nuklearnom naoružanju u čitavoj regiji.
Na traženje Ujedinjenih naroda da obustavi proces obogaćivanja urana, Iran je odgovorio s otezanjima i nizom polukoraka, što je mnoge stručnjake navelo da povjeruju kako Iran nema namjeru odustati od nuklearnog programa.
Vijeće sigurnosti UN-a u subotu 23. decembra jednoglasno je usvojilo rezoluciju kojom se zabranjuje trgovina s Iranom za sve vrste "materijala i tehnologija" koje se mogu koristiti u razvoju atomskog programa, a od Teherana se zahtijeva da obustavi obogaćivanje urana. Vijeće sigurnosti je u okviru rezolucije također zamrznulo sredstva i zabranilo putovanja osobama i kompanijama koje se dovode u vezu s razvojem iranskoga nuklearnog programa.
I dok je svjetska organizacija radila na odvraćanju od nuklearne kataklizme, stanovnici Indonezije su još jednom pretrpjeli prirodnu katastrofu. Naime, samo 17 mjeseci nakon što je devastirajući cunami opustošio tu zemlju, strahoviti potres je usmrtio oko šest hiljada ljudi na otoku Javi te je ostavio na stotine hiljada bez krova nad glavom.
Glasina da je kubanski predsjednik Fidel Castro smrtno bolestan našla se u vrhu vijesti tokom 2006. godine. Njegov brat, inače kubanski ministar odbrane, Raul Castro, postao je privremeni predsjednik. Američka vlada vjeruje da 80-godišnji kubanski diktator boluje od neizlječivog raka, ali vlada u Havani negira takve informacije.
U sudanskoj pokrajini Darfur majski mirovni sporazum, između vlade u Kartumu i darfurskih pobunjenika, malo je utjecao na okončanje nasilja koje se sada proširilo i izvan sudanskih granica, u susjedne - Čad i Središnju Afričku Republiku. Od 2003. godine više je od 200 hiljada osoba ubijeno, a dva i po miliona protjerano iz svojih domova tokom brutalnoga plemenskog rata.
Sudan je odbacio razmještanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Darfur, insistirajući da se umjesto toga ojačaju snage Afričke unije koje se već nalaze u Darfuru. Kako se bliži kraj godine, međunarodna zajednica razmatra mogućnost vojnog rješenja situacije u Darfuru.
Jelena Đoković kao Ristana iz "Srećnih ljudi": Komična montaža dijeli se mrežama
Šta predviđa zabrana TikToka u SAD-u i koje bi zemlje mogle slijediti taj primjer
