Izvještaj detaljno analizira kako bi izgledala ekonomija koja bi bila istinski pristupačna za žene te kako bi od toga svi imali koristi. Izvještaj tvrdi da bi alternativni ekonomski program koji predstavlja stvorio ne samo pravednija društva, već i nove sektore zapošljavanja, na primjer u ekonomiji brige o drugima.
Izvještaj dolazi u trenutku kada se međunarodna zajednica okuplja kako bi definirala novi, transformacijski plan održivog razvoja i 20 godina nakon istorijske Četvrte svjetske konferencije o ženama održane u Pekingu, Kina, koja je definirala ambiciozan plan za unaprjeđenje jednakosti spolova.
Od Pekinške konferencije naovamo mnoga društva su ostvarila značajan napredak, posebno u promicanju zakonskih prava žena. Međutim, kako pokazuje ovaj izvještaj, u vremenu najvećeg svjetskog bogatstva milioni žena još uvijek rade na loše plaćenim, nekvalitetnim poslovima, pri čemu im se uskraćuje čak i osnovna zdravstvena zaštita i nemaju pristup čistoj vodi i zadovoljavajućoj kanalizaciji.
U svijetu samo polovina žena učestvuju u radnoj snazi u odnosu na tri četvrtine muškaraca. U regijama u razvoju do 95 posto zaposlenih žena radi u sivoj ekonomiji, izvan dosega radnopravnog zakonodavstva i bez socijalne zaštite. Žene i dalje nose teret neplaćenog rada za njegu drugih, što je dodatno pojačano politikama štednje i rezanja budžetskih sredstava. Pravednije, održivije ekonomije budućnosti koje su pogodne za žene i za muškarce ne mogu nastati iz ovakvog sistema.
“Naši javni resursi ne usmjeravaju se tamo gdje su najpotrebniji, kao što je na primjer sigurno vodosnabdijevanje i kanalizacija, kvalitetna zdravstvena zaštita i pristojne usluge skrbi za djecu i starije osobe. Nedostatak javnih usluga pogađa žene i djevojčice” kazala je izvršna direktorica UN Women, Phumzile Mlambo-Ngcuka.
"To je žrtva za njegu drugoga koju nepravedno podnose žene tamo gdje država ne obezbjeđuje potrebne resurse, a u takvoj situaciji nalaze se milijarde žena širom svijeta. Potrebne su nam politike koje će omogućiti i ženama i muškarcima da se brinu za svoje najmilije, a da se pri tom ne moraju odreći vlastite ekonomske sigurnosti i nezavisnosti", dodala je.
Kroz potkrijepljenu, detaljnu analizu i podatke ovaj izvještaj zasnovan na dokazima daje deset ključnih preporuka za djelovanje vlada i drugih aktera s ciljem napretka ka ekonomiji koja je zaista pogodna za žene, a na korist svih.
Izvještaj predstavlja viziju globalne ekonomije koja je pogodna za žene, gdje one imaju jednak pristup produktivnim resursima i socijalnoj zaštiti, koja im omogućuje dovoljne prihode za egzistenciju i odgovarajući životni standard. U takvoj ekonomiji rad koji žene obavljaju bi se poštovao i cijenio, a stereotipi o muškim i ženskim poslovima bi se iskorijenili. Žene bi mogle raditi i živjeti bez nasilja i seksualnog uznemiravanja. Stvarnost je međutim mnogo drugačija.
Izvještaj otkriva da su u svijetu žene plaćene u prosjeku 24 posto manje od muškaraca. Nejednakost je još veća u slučaju žena sa djecom – u južnoj Aziji na primjer razlika u plaći između žena i muškaraca je 35 posto za žene s djecom (u odnosu na 14 posto kod žena bez djece). Niže stope učešća u radnoj snazi, razlike u plaći po spolu i manji pristup penzijama dodaju velikom teretu koji žene snose zbog brige za druge. U Francuskoj i Švedskoj žene u svom životnom vijeku mogu očekivati da će zaraditi 31 posto manje od muškaraca, u Njemačkoj je taj procenat 49 posto, dok će prosječna žena u Turskoj u toku svog životnog vijeka zaraditi šokantnih 75 posto manje u odnosu na muškarca.
Žene su zgurane u ograničeni broj manje cijenjenih zanimanja. Na primjer, 83 posto pomoćnog osoblja u domaćinstvima širom svijeta čine žene, a gotovo pola njih nema pravo na minimalnu plaću. Čak i kada uspiju na radnom mjestu žene se susreću s preprekama na koje ne nailaze njihove kolege. Primjerice, u EU, 75% žena na rukovodnim i više pozicioniranim funkcijama te 61 posto žena u uslužnom sektoru iskusile su u svom životu neki oblik seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu.
Ekonomija dizajnirana uzimajući u obzir ženske potrebe dala bi ženama jednak glas u ekonomskom odlučivanju, od načina na koji se troši vrijeme i novac u njihovim domaćinstvima do načina na koji se prikupljaju i raspodjeljuju sredstva na nacionalnom nivou, do toga kako se širi ekonomski parametri definiraju u globalnim institucijama.
Žene su još uvijek nedovoljno zastupljene na rukovodećim funkcijama u ekonomiji, od sindikata do odbora u korporacijama, od ministara finansija do međunarodnih finansijskih institucija. Žensko članstvo u sindikatima je u porastu u nekim zemljama, ali žene rijetko dolaze do rukovodnih pozicija. U 2014. godini zastupljenost žena u odborima šest najutjecajnijih globalnih finansijskih institucija bila je od 4 do 20 posto.
Kroz studije slučaja i konkretne primjere promjene od Bolivije do Bocvane, Izvještaj o napretku poziva na promjenu paradigme u načinu na koji vlade, finansijske institucije, poslovni krugovi i civilno društvo pristupaju promišljanju ekonomskih politika i ljudskih prava, s ciljem stvaranja alternativnog ekonomskog programa usredotočenog na žene i njihova prava.
“Novi ekonomski program koji zagovara UN Women nije pusta sanjanje. Mnoge zemlje, uključujući i zemlje u razvoju sa niskim prihodom, već provode elemente ovog plana“, kazala je Shahra Razavi, šefica Odjela za istraživanje i podatke UN Women i glavna autorica izvještaja. "Promjena kakvu trebamo jeste dalekosežna, ali je ostvariva".
U ključnim preporukama izvještaja potcrtava se da sa pravilnom kombinacijom ekonomskih i socijalnih politika vlade mogu stvoriti pristojni poslove za žene (i muškarce) i osigurati da neplaćena njega, koja je u temeljima svih ekonomija, bude prepoznata i podržana. Dobro osmišljene socijalne usluge (npr. zdravstvena zaštita, skrb) i mjere socijalne zaštite (npr. penzije) mogu povećati sigurnost prihoda za žene od rođenja do starosti i poboljšati njihovu mogućnost da iskoriste ekonomske prilike i prošire životne mogućnosti.
Makroekonomske politike mogu i trebaju podržati ostvarivanje ženskih prava, kroz stvaranje dinamičnih i stabilnih ekonomija, otvaranje dostojanstvenih radnih mjesta i mobiliziranje resursa za potrebe finansiranja ključnih javnih usluga. Vlade se ne trebaju oslanjati isključivo na stare pokazatelje poput rasta BDP-a i niske stope inflacije, već mjeriti uspjeh u pogledu ostvarivanja ljudskih prava.
Ekonomska i socijalna prava žena – pravo na pristojan posao, zdravstvenu zaštitu i život bez nasilja i diskriminacije – zagarantirana su u instrumentima za zaštitu ljudskih prava koje su potpisale gotovo sve vlade svijeta. Vlade su u konačnici odgovorne za omogućavanje ovih prava, ali to ne mogu uraditi same. Međunarodne finansijske institucije i privatni sektor su među ključnim akterima koji oblikuju ekonomiju. Svi oni za svoj dio posla trebaju odgovarati civilnom društvu i javnosti.
Promjene koje predlaže ovaj izvještaj neće učiniti eknomiju pristupačnijom samo za žene, već i za većinu muškaraca za koje ekonomija također nije pogodna. Izvještaj tvrdi da napredak za žene znači napredak za sve.
