Trump nakon udara na Iran priželjkuje promjenu režima, ali historija pokazuje da je to vrlo teško

Na prvi pogled, ne zvuči komplikovano. Iranska, u osnovi nepopularna vlast oslabila je nakon žestokih zračnih udara, dio vodećih ljudi je mrtav ili nestao, a Washington šalje signale podrške. Koliko teško može biti srušiti represivni režim?

Vrlo teško, pokazuju historijske lekcije.

Washington ima dugu i komplikovanu prošlost kada je riječ o promjeni režima. Bili su tu Vijetnam 1960-ih i 70-ih, Panama 1989. godine, Nikaragva 1980-ih, Irak i Afganistan nakon 11. septembra, te Venecuela prije samo nekoliko sedmica.

Među primjerima je i Iran. CIA je 1953. godine pomogla u organiziranju puča kojim je svrgnut demokratski izabrani iranski lider, a gotovo apsolutna vlast dodijeljena šahu Mohammad Rezi Pahlaviju. No, kao i u slučaju šaha, koji je zbačen u Islamskoj revoluciji 1979. nakon decenija sve nepopularnije vladavine, promjena režima rijetko ide po planu.

Pokušaji da se instaliraju vlade naklonjene SAD-u obično počinju sa jasnim namjerama – od nade u demokratiju u Iraku do podrške antikomunističkom vođi u Kongu na vrhuncu Hladnog rata. Ali te namjere se često pretvore u politički glib u kojem se demokratski snovi raspadnu u građanskim ratovima, nekada poslušni diktatori postanu teret, a američki vojnici se kući vraćaju u mrtvačkim sanducima.

Upravo je ta historija dugo bila jedna od Trumpovih ključnih tema.

"Moramo napustiti propalu politiku izgradnje nacije i promjene režima", rekao je 2016. godine.

"Na kraju su takozvani 'graditelji nacija' uništili daleko više država nego što su ih izgradili", kazao je 2025. u govoru u Saudijskoj Arabiji, ismijavajući američke intervencije u Afganistanu i Iraku. "Intervencionisti su se miješali u kompleksna društva koja uopće nisu razumjeli."

Sada, nakon subotnjih udara, nameće se ključno pitanje: razumije li današnja američka administracija u šta se upušta?

Iranska ekonomija je razorena, a nezadovoljstvo ostaje snažno čak i nakon brutalnog januarskog gušenja protesta, u kojem su ubijene hiljade ljudi, a deseci hiljada uhapšeni. Mnogi od ključnih iranskih vojnih saveznika i proxy grupa - Hamas u Gazi, Hezbolah u Libanu, Asadov režim u Siriji - oslabljen je ili eliminiran. A u nedjelju ujutro iranski državni mediji potvrdili su da su Izrael i Sjedinjene Države ubili vrhovnog vođu ajatolaha Alija Khameneija.

SAD još nije predstavio poslijeratnu viziju, a možda ni ne želi potpuno rušenje iranskog rukovodstva. Kao u Venecueli, moguće je da u samom sistemu već postoje potencijalni saveznici spremni da uskoče u vakuum moći.

"Ali mnogo toga se mora desiti između sada i potencijalnog scenarija koji ide u tom pravcu", kaže Jonathan Schanzer, izvršni direktor Foundation for Defense of Democracies, washingtonskog think-tanka izrazito kritičnog prema iranskoj vlasti.

"Mora se stvoriti osjećaj da za režim kao takav nema spasa i da će morati sarađivati sa Sjedinjenim Državama."

U zemlji u kojoj je jezgro vlasti duboko ujedinjeno ideologijom i religijom, to bi moglo biti izuzetno teško.

"Pitanje za mene trenutno je da li smo uspjeli prodrijeti u redove režima, među one koji nisu pravi vjernici, koji su pragmatičniji", kaže Schanzer. "Jer ne vjerujem da će se istinski vjernici okrenuti protiv sistema."

Prejednostavno je u ovom trenutku znati da li, i koliko, politički vjetrovi u Teheranu mijenjaju smjer. Lideri koji dođu nakon sadašnjeg rukovodstva mogu se pokazati jednako represivnim ili kod kuće biti doživljeni kao nelegitimne američke marionete.

"Vidjet ćemo hoće li se elementi režima početi okretati jedni protiv drugih", kaže Phillips O'Brien, profesor strateških studija na Univerzitetu St. Andrews u Škotskoj.

"Zračna sila može nanijeti štetu rukovodstvu", kaže on. "Ali ne može garantovati da ćete dovesti nešto novo."

U Latinskoj Americi historija američke intervencije seže daleko u prošlost - do vremena kada je predsjednik James Monroe prije više od 200 godina Zapadnu hemisferu proglasio dijelom američke interesne sfere.

Ako je Monroeova doktrina na početku i zamišljena kao sredstvo da se evropske sile drže podalje od regiona, tokom 20. stoljeća korištena je da se opravda sve, od pučeva u Centralnoj Americi do neuspjele invazije Zaljev svinja na Kubi 1961. godine. Vrlo često, ističu historičari, te intervencije vodile su nasilju, krvoproliću i masovnim kršenjima ljudskih prava. U tome, kažu oni, leži važna lekcija.

Direktno američko učešće rijetko je "rezultiralo dugoročnom demokratskom stabilnošću", kaže Christopher Sabatini, viši saradnik za Latinsku Ameriku u londonskom think-tanku Chatham House. On podsjeća na Gvatemalu, gdje je američka intervencija 1950-ih dovela do građanskog rata koji je trajao 40 godina i ostavio više od 200.000 mrtvih.

Tu je i Nikaragva, gdje je podrška pobunjenicima Contra protiv sandinističke vlade 1980-ih doprinijela produženom građanskom sukobu koji je devastirao ekonomiju, prouzročio desetine hiljada smrti i dodatno produbio političku polarizaciju.

Dok je masovno, otvoreno američko miješanje u region većinom splasnulo nakon Hladnog rata, Trump je tu tradiciju ponovo oživio.

Od kada je preuzeo dužnost prošle godine, Trump je naredio raketne napade na navodne narko-kartele u Karibima, uveo pomorsku blokadu na izvoz venecuelanske nafte i uključio se u izborne procese u Hondurasu i Argentini. Zatim su 3. januara američke snage zarobile venecuelanskog čelnika Nicolasa Madura i prevezle ga u SAD, gdje se suočava s optužbama za trgovinu drogom i oružjem.

Ono što je uslijedilo u Caracasu može biti pokazatelj onoga čemu se Bijela kuća nada u Teheranu. Mnogi su očekivali da će SAD podržati Maríju Corinu Machado, dugogodišnje lice političkog otpora u Venecueli. Umjesto toga, Washington ju je faktički gurnuo u stranu i pokazao spremnost da radi s predsjednicom Delcy Rodríguez, koja je bila Madurina zamjenica.

"Ima onih koji bi mogli tvrditi da ono što smo uradili u Venecueli nije promjena režima", kaže Schanzer iz Foundation for Defense of Democracies. "Režim je i dalje na mjestu. Nedostaje samo jedna osoba."