Na nišanu i u redu za pomoć
0

Tragični prizori iz Alepa nevjerovatno podsjećaju na ratno Sarajevo

Priredila: E. G.
Dječak vozi bicikl u ratnom Sarajevu, juli 1992. (Foto: AFP)
Slika žene koja u naručju drži bebu i traži mlijeko u humanitarnom centru koji je nedavno smješten u prostorije bivše škole u porušenoj i opustošenoj četvrti najvećeg sirijskog grada Alepa, bila bi dovoljna svakom razumnom čovjeku koji ima moć i odlučuje da odmah poduzme sve da spriječi sukobe u toj napaćenoj zemlji.

Beba u naručju se zove Shahinaz. Mirno spava umotana u deku i tek će, ako preživi svo to ludilo, za nekoliko godina biti svjesna gdje i u kakvim uvjetima je odrastala. Shahinaz je djevojčica koja ima tek mjesec dana, ali još uvijek izgleda slabašno kao da je tek rođena. Volonteri u humanitarnom centru daju mlijeko njenoj nani, ali to nije sve što joj je potrebno.

"Nema mlijeka, nema plina, nema šećera, nema vode", izgovara žena po imenu Souda držeći malu Shahinaz u naručju.

"Moj muž ne radi od prvog dana ramazana, još od jula", dodaje žena.

Skrivanje od snajpera

U oružanim sukobima u najvećem sirijskom gradu uništene su cijele četvrti, a hiljade stanovnika je bilo prisiljeno da napusti svoje domove. Za neke od njih koji su ostali ili jednostavno nisu imali gdje otići, život se pretvorio u svakodnevnu borbu za opstanak. U četvrtima gdje su se pobunjenici borili protiv režimskih snaga, stambene zgrade su pretvorene u gomilu ruševina. Lične stvari ljudi koji su nekada živjeli tu razbacane su svuda uokolo. U onim situacijama kada pobunjenici izdejstvuju neku bitku pa pomjere liniju razgraničenja nekoliko blokova naprijed i zauzmu novu teritoriju, stanovnici idu za njima i ulaze u svoje domove kako bi spasili ono što se može spasiti. Na kolica natovare mašine za veš, prevoze madrace i namještaj kroz ruševine zaklanjajući se iza pobunjeničkih punktova kako bi se sačuvali od snajpera.

U komšiluku gdje živi Souda kuće su većinom čitave, ali ne sve. U njenoj kući živi nekoliko članova porodice i rođaka. Ona i njena porodica su u Alep doselili prije sukoba u Siriji, kada je pet muškaraca iz porodice svakodnevno odlazilo na posao i donosilo u kuću mjesečno 80.000 sirijskih funti, što je oko 1.145 američkih dolara. Sada nemaju nikakvih prihoda.

Svi muški članovi porodice su radili u tvornicama ili radionicama koje su sada zatvorene i čiji vlasnici žive u dijelovima grada koji su još uvijek pod kontrolom režima, a i da nije tako ne bi mogli raditi zbog svakodnevnog bombardovanja.

Soudina porodica je u posljednja dva mjeseca potrošila svu ušteđevinu. Pokušali su prodati svoj TV prijemnik kako bi dobili nešto novca, ali ga niko nije htio kupiti. Hrana koju ova porodica jede je najjednostavnije tijesto i hljeb. Meso su posljednji put jeli prije dva mjeseca, kaže Souda, a kada je Shahinaz rođena njen otac Haitham je morao posuditi 57 dolara kako bi platio ljekara i bolnicu.

"Ako ne primamo nikavu pomoć, kako ćemo živjeti? Možete slobodno reći da smo na rubu gladi", priča Souda novinarima koji su je posjetili.

Humanitarna pomoć

Isto kao što je tog dana dobila mlijeko za bebu, Souda je primila i nešto hrane za porodicu u obližnjem centru za humanitarnu pomoć. Inače, volonteri koji rade u tom humanitarnom centru novac za hranu su dobili od biznismena iz Katara, Turske, Saudijske Arabije, jedne islamske organizacije u Danskoj, a jedna arapska liječnička organizacija im je sama kupila hranu. U paketu humanitarne pomoći koju mještani dobiju nalazi se nešto riže, ulja, leća, šećer, tjestenina, čaj i malo džema. Volonteri u ovom centru pružaju i besplatnu liječničku njegu, ali potreba stanovništva je mnogo veća od ponude.

Jedan od volontera u centru Ali Nasrallah kaže kako su uspjeli pružiti pomoć za čak 2.000 porodica. Volonteri prije davanja hrane iz svojih zaliha prvo posjete domove ovih porodica kako bi procijenili koje su njihove potrebe, a u trenucima kada im ne mogu dati hranu kažu kako se osjećaju neprijatno.

"Nisam uzrujana zbog revolucije. Božija je volja da bude ovako", kaže Souda, te dodaje: "Ova situacija je vrijedna toga. Vrijedno je žrtve, jer prije ovoga je postojala nepravda. To je bilo poniženje za nas".

I dok Sirijci iščekuju da se zadovolji pravda, da ih se prestane ponižavati, da žive slobodno u vlastitoj zemlji i biraju njenu vlast, dotle samo nekolicina svjetskih lidera upozorava kako treba poduzeti mjere da se u Siriji ne ponovi Bosna i Hercegovina iz '90-ih. Međutim, u Siriji se već odavno ponavlja Bosna i Hercegovina i to ponovo na očigled svjetske javnosti, gdje malo koga istinski zabrinjava to što stanovnici Alepa i drugih gradova svakodnevno bježe od snajpera i granata i stoje u redovima za humanitarnu pomoć baš kao što su to ne tako davno činili građani Sarajeva i BiH.