Brza reakcija Pekinga na ovu katastrofu ne može međutim prikriti činjenicu da je korupcija kriva za tako veliki broj ljudskih žrtava, primjećuje The Observer; trećina poginulih su djeca zatrpana u 6.900 škola koje nisu izdržale silinu potresa.
Škole su se pokazale kao najmanje sigurne zgrade, kao i veliki broj nedavno izgrađenih stambenih zgrada, ali i brana, usprkos tome što je Sečuan poznato trusno područje. Ovo je posljedica sistematskog neprovođenja pravila u zamjenu za mito, što svi u Kini znaju.
Problem je u tome što lokalni zvaničnici imaju veliku moć i nadležnosti za koje nikome ne odgovaraju, a više nemaju vjeru u komunističku utopiju, te im ostaje samo da u svom okrugu prate ubrzani razvoj zemlje i veliki dio novca namijenjenog gradnji stave u vlastiti džep.
Brza i otvorena reakcija kineskih vlasti, za razliku od vlasti u Mijanmaru, naišla je na odobravanje širom svijeta, ali iza humanitarnih napora stoji i instinkt samoodržanja komunističkih vlasti uplašenih pred silinom očaja i ogorčenja vlastitih građana.
Rukovodstvo zemlje zna da bi svaka druga reakcija, svaki pokušaj ograničenja izvještavanja s mjesta tragedije bilo političko samoubistvo, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu, naročito uoči Olimpijade.
Ova lekcija, koju je kinesko rukovodstvo izgleda shvatilo, prvi je korak ka punoj kineskoj demokratiji, koja će jednog dana doći, zaključuje Observer.
