Strah od Moskve raste: Zašto Evropi treba čak 45 dana da prebaci vojsku na istočno krilo

Iako se Evropa ubrzano naoružava nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, ostaje jedno pitanje: kako brzo prebaciti vojsku, tenkove i municiju tamo gdje su najpotrebniji?

Priča koja najbolje oslikava taj problem počela je na jednoj željezničkoj stanici u Poljskoj. Tokom velike vojne vježbe, američki general Ben Hodges gledao je kako deseci borbenih vozila Bradley tutnje kroz stanicu, sve dok pojedinim vozilima platforma nije otkinula kupole.

"Niko nije povrijeđen", prisjetio se Hodges, tadašnji zapovjednik američkih snaga u Evropi. "Ali to je bila šteta od hiljade dolara i deset vozila koja dugo neće biti spremna za borbu".

Deset godina kasnije, mnogo toga se nije promijenilo.

45 dana da se vojska prebaci, cilj je tri

Prema procjenama EU zvaničnika, danas bi za prebacivanje velike armije s ključnih zapadnoevropskih luka do država koje graniče s Rusijom ili Ukrajinom trebalo otprilike 45 dana. Novi plan koji će EU objaviti ima cilj da taj proces skrati na pet, pa čak i tri dana.

Da bi se to postiglo, sve, od političkih odluka, preko željezničkih tunela, do kamionskih ruta, mora funkcionisati "kao švicarski sat", poručuje njemački general Alexander Sollfrank, čovjek zadužen za spremnost Njemačke da preuzme centralnu ulogu u NATO-ovom eventualnom masovnom premještanju trupa.

Poruka Moskvi, kaže on, mora biti jasna: "Znamo šta radite i spremni smo. Pogledajte, tu smo".

Politička volja prvi je problem

Ali prije nego što NATO uopće počne pomicati jedinice, najveći izazov je, politika. Kada je Rusija gomilala vojsku na granici s Ukrajinom uoči invazije 2022. godine, mnogi zapadni lideri nisu vjerovali da će Vladimir Putin krenuti u napad.

"Pitanje je koliko brzo možemo shvatiti šta Rusi počinju da rade", kaže Hodges. "Zatim dolazi brzina odlučivanja. Vrijeme curi, i morate reagovati prije nego što oni napadnu".

Istovremeno, evropske zemlje i američki predsjednik moraju se usuglasiti o tome kolika je prijetnja i kakav je odgovor potreban. Promjenjiv stav predsjednika SAD-a Donalda Trumpa prema Rusiji zabrinuo je evropske prijestolnice, ali Washington i dalje tvrdi da ostaje predan NATO-u i kolektivnoj odbrani.

Koliko trupa bi se kretalo? Brojke su tajna, ali procjene govore dovoljno

Zvanični brojevi su tajni, ali NATO diplomate navode da su javne procjene od oko: 200.000 vojnika, 1.500 tenkova, više od 2.500 drugih oklopnih vozila prilično blizu istine.

Sve te snage, uz opremu iz SAD-a, Kanade i UK, morale bi se kretati preko sistema koji u mnogim segmentima nije spreman za teret.

Evropa još nema ceste i pruge za ratno stanje

Evropska infrastruktura ozbiljno koči vojne planove: Željeznički tuneli preuski su za velike vojne kompozicije. Nagib pruge može uzrokovati "izlijetanje" teških tereta. Baltik ima drugačiji kolosijek od ostatka EU. Španija i Portugal također imaju nekompatibilne željezničke širine.

Njemačka infrastruktura, ključna za prolaz američkih snaga, u lošem je stanju.

Samo prošle godine, dio po dio, urušavao se i most u Dresdenu, simbolizujući širi problem propadanja.

Francuski tenkovi Leclerc, koji su 2022. slani u Rumuniju, nisu mogli proći Njemačkom jer su bili preteški za njemačke ceste. Umjesto toga, brodom su poslani u Grčku, pa željeznicom u Rumuniju, put koji je trajao sedmicama umjesto nekoliko dana.

EU je identifikovala 2.800 problematičnih tačaka na transportnoj mreži, a čak 500 njih smatra se prioritetom za hitnu obnovu.

Do 2035. NATO želi da članice troše 5% BDP-a na odbranu, od čega 1,5% smije ići na infrastrukturu.

Rješenje: "vojni Šengen"

Još jedan problem je čisto birokratski. Trupe se moraju kretati državama koje nisu u ratu, pa važe carinske procedure i zakoni o radu vozača kamiona. Ako bi izbio rat, ti bi se propisi ukinuli, ali tada bi već bilo kasno.

Zato se radi na tzv. "vojnom Šengenu", standardizovanom sistemu dozvola i pravila za prelazak granica.

Njemačka, Poljska i Nizozemska već su potpisale sporazum o pojednostavljenju. Za transport samo jedne lake divizije od 15.000 vojnika i 7.500 vozila potrebno je 200 vozova, do 42 vagona po vozu, ukupno 8.400 vagona.

Zbog toga se države sve više oslanjaju i na privatni sektor, uključujući njemački Rheinmetall i državnu željeznicu Deutsche Bahn.

General Sollfrank naglašava da je logistika izuzetno kompleksna: "Ne možete planirati svaki šaraf unaprijed… ali možete planirati opcije. I to se radi".

Iako sve ove pripreme nekima djeluju kao pretjerivanje, za one koji rade na njima, to je nužnost.

"Moramo razmišljati o nezamislivom", kaže Sollfrank. "Radi se o odvraćanju. A odvraćanje funkcioniše samo ako smo vjerodostojni. A vjerodostojni smo samo ako imamo planove, i ako smo spremni".