Ruska sfera interesa nikada nije bila užarenija: Koliko Kremlj može upravljati krizama?

Nakon raspada Sovjetskog Saveza možemo reći kako ruski utjecaj mahom obuhvata upravo prostor postsovjetskih država, tj. Evropu, Kavkaz i srednju Aziju. Većina njih, iako nezavisna, djeluje zajedno kroz mnoge institucije kao što su Organizacija ugovora o zajedničkoj sigurnosti kroz koju postsovjetski prostor i dalje ostvaruje zajedničke interese.

Rusija se u svojoj zoni komfora godinama pokazivala kao sposobna riješiti probleme koji su se sporadično znali dešavati u ovim područjima, međutim u posljednjoj godini čini se kako je upravo taj prostor nikada aktivniji, a jačanje drugih međunarodnih aktera, prije svega Turske i SAD-a, nikako ne može zadovoljiti Kremlj. Jedan od rijetkih uspjeha u posljednjem periodu jeste svakako i sporazum između Armenije i Azerbejdžana koji je potpisan pod direktnim nadzorom Rusije i Turske.

Međutim, sporazum je s jedne strane donio mir i stabilnost u područje Nagorno-Karabaha dok je s druge strane dodatno produbio netrpeljivost između premijera Armenije Nikola Pashinyana i Vladimira Putina. Pashinyan je već ranije pokazivao određene sklonosti prema Zapadu te mnogi sporazum u Nagorno-Karabahu, kojim je mnogo više zadovoljan Azerbejdžan, vide upravo kao direktnu osvetu Putina za neposlušnost armenskog premijera. Također, treba uzeti u obzir kako se pored Rusije u ovom mirovnom sporazumu mnogo toga pitala i Turska koja je vojno i ekonomski pomagala Azerbejdžan u ovom sukobu te je njen utjecaj na prostoru Kavkaza sve jači.

Pitanje Sirije aktuelno je već skoro deset godina, a situacija u toj zemlji i dalje je skoro pa nepromijenjena. Sirija je i dalje podijeljena na dijelove koji su pod direktnom kontrolom Bashara Assada te na dijelove koje drži sirijska opozicija, proturski orijentirane snage. Assad i dalje ima direktnu podršku Rusije, ali sirijskim terenom danas igraju i neki drugi igrači, a spominje se i intenzivnija posvećenost Bidenove administracije ovoj zemlji. U takvom odnosu snaga, pitanje je koliko Kremlj uopšte može više utjecati na pojedina dešavanja te je sve izvjesnije kako će se i taj sukob riješiti određenim kompromisima koji sigurno u potpunosti ne mogu zadovoljiti rusko-sirijske saveznike.

Analiza

Skoro 10 godina rata u Siriji: Koliko je daleko mir i kakav je trenutni odnos snaga

Predsjednički izbori koji su se održali u Moldaviji sredinom novembra, donijeli su veliko iznenađenje s obzirom na to da je proruskog kandidata Igora Dodona pobijedila bivša uposlenica Svjetske banke, proevropski orijentirana Maia Sandu, predsjednica Partije akcije i solidarnosti. Interesantno, upravo stranka Maie Sandu nastala je nakon demonstracija koje su održane u ovoj zemlji 2016. godine gdje su ljudi osim nezadovoljstva ekonomskim stanjem u zemlji izrazili nezadovoljstvo i zbog sve veće orijentacije prema Rusiji smatrajući kako je Moldaviji mjesto uz Rumuniju, odnosno Evropsku uniju.

Nakon održanih izbora Sandu je još jednom ponovila da će osnovni ciljevi njene politike biti borba protiv korupcije, reforma sudstva, ali i osnaživanje veza s Evropskom unijom, što je direktno naišlo na negodovanje Rusije.

Također, Sandu je najavila kako će tražiti od Rusije da ukloni trupe koje ova zemlja drži u moldavskoj oblasti Transnistrija. Ruski vojnici su službeno tamo kao mirovne snage, i prema posljednjim podacima u Moldaviji trenutno ima 1.500 ruskih vojnika. Iako su tu kao mirovne snage, ipak daju Kremlju političku polugu ako se moldavsko rukovodstvo pokuša udaljiti od sfere utjecaja Moskve, što će dolaskom Sandu biti izvjesna opcija.

Upravo i neki proruski analitičari predviđaju kako bi Evropska unija preko Rumunije mogla još više utjecati na Moldaviju da se okrene prema Zapadu, a pobjedu Sandu vide kao slabljenje ruskog utjecaja u ovom dijelu Evrope.

Bjelorusija, još jedna zemlja iz ruskog komšiluka, u posljednjih nekoliko mjeseci suočava se s velikim nezadovoljstvom građana prije svega zbog režima i načina vladavine Aleksandra Lukašenka, bjeloruskog predsjednika koji je na vlasti više od 30 godina. Demonstracije su započele još krajem augusta, a građani su potpuno jasni u zahtjevima. Jačanje demokratije, svrgavanje Lukašenka i dolazak na vlast još jedne proevropski orijentirane političarke Sviatlane Tsikhanouskaye koja se trenutno nalazi u egzilu u susjednoj Litvaniji, a koju su mnogi na zapadu proglasili kao legitimnu pobjednicu izbora. Lukašenko je i dalje miljenik Rusije, međutim sve veći pritisak građana ove zemlje stvara i velike probleme samoj Rusiji koja zbog Lukašenka postaje sve više omražena u bjeloruskom narodu.

Rusija i dalje želi ekonomski i politički vezati za sebe Bjelorusiju, međutim upravo ponašanje Aleksandra Lukašenka može biti kamen spoticanja u tom odnosu u kojem Lukašenko ne želi da se odrekne apsolutne moći. Kremlj će i dalje nastojati širiti svoj utjecaj i političku mrežu u susjednoj zemlji kroz druge političare i organizacije, međutim pitanje je koliko će se uspješno nositi sa sve većim nezadovoljstvom građana. Također, veliki problem ruskim interesima u Bjelorusiji predstavlja i pobjeda Joea Bidena na američkim izborima koji bi u saradnji s evropskim saveznicima mogao pružiti mnogo jaču podršku opoziciji u ovoj zemlji.

Pored ovih problema, Rusija će se u budućnosti morati posvetiti i zemljama centralne Azije te jačanju odnosa sa svojim partnerima u tom dijelu svijeta gdje je sve više prisutan i utjecaj Kine. Također, Kremlj će se morati posvetiti i rješavanju problema u azijskim zemljama poput Kirgistana gdje su u oktobru održani masovni protesti zbog rezultata parlamentarnih izbora te su i izazvali duboku političku krizu koja je dovela do ostavke predsjednika Sooronbaia Jeenbekova.

Mnogi stanovnici Kirgistana rekli su kako su inspiraciju pronašli u protestima u Bjelorusiji, što može biti još jedan znak da je u Rusiji vrijeme za uzbunu već došlo i da će se morati mnogo odlučnije krenuti u rješavanje problema u prostoru postsovjetskih država kako bi se i dalje zadržao status koji će u potpunosti odgovarati ruskim interesima.