Ova strahovanja iznio je nedavno pred američkim Kongresom pomoćnik državne tajnice za međunarodnu sigurnost John Rood, dodajući da se obavještajne procjene zasnivaju na projekcijama o tome kada bi Iran mogao da se samostalno domogne takvog oružja ili uz stranu pomoć.
Rood je upozorio da "postoji mogućnost i da bi Iran došao u posjed kompletnog sistema iz Sjeverne Koreje, što je već u prošlosti i činio".
Pitanje koje se postavlja vezano za ovakvu procjenu jeste da li su strahovanja SAD-a osnovana i da li samim tim postoji stvarna potreba za što hitnijim razmještanjem protivraketnog sistema u istočnoj Evropi, ili je proces obrnut, odnosno da li je želja za što skorijim razmještanjem ovog sistema nagnala američku administraciju da preuveličava prijetnju koju predstavljaju ove dvije "odmetničke države".
SAD su početkom godine iznijele ideju o protivraketnom štitu, "čija bi svrha bila zaštita Evrope od prijetnji s Bliskog istoka", predloživši da sistem bude razmješten u Poljskoj i Češkoj, što su ove dvije države načelno prihvatile.
Ta ideja izazvala je, međutim, burnu reakciju Moskve, koja takav potez smatra ugrožavanjem sopstvene sigurnosti i koja je zaprijetila da bi u tom slučaju dio svog nuklearnog arsenala preusmjerila na Poljsku i Češku.
Razloga za zabrinutost SAD svakako ima, jer iako je postignut dogovor oko obustavljanja sjevernokorejskog nuklearnog programa obaveze Pjongjanga koje iz njega proizlaze još nisu ispunjene u potpunosti, a s druge Iran i dalje odbija da se povinuje volji međunarodne zajednice i stavi tačku na svoj program.
Sjeverna Koreja, čiji su nuklearni program i program razvoja balističkih raketa dosta ispred iranskog, nije se u prošlosti libila da svoja iskustva podijeli s režimom u Teheranu, ali i s najvažnijim američkim saveznikom u centralnoj Aziji, Pakistanom.
Najbolji primjer ovakve saradnje su sjevernokorejske rakete "no dong" srednjeg dometa, između 1.350 i 1.500 kilometara, čija je tehnologija u potpunosti podijeljena s Iranom, čija vojska u svom sastavu ima istovjetne rakete pod nazivom "šahab 3" i Pakistanom, gdje su dobile ime "gauri 2".
Ove rakete, međutim, nemaju dovoljan domet da bi ugrozile sigurnost u Evropi, a još manje u SAD-u, ali Washington brine mogućnost da bi ove dvije zemlje mogle usavršiti tehnologiju i okončati rad na raketama dometa i do 12.000 kilometara.
Zapadne obavještajne službe vjeruju da su sjevernokorejski projekt "taep o dong 2" i sestrinski iranski "šahab 5" raketa velikog dometa, mogle da predstavljaju osnovu za naredni korak - pravljenje interkontinentalnih raketa.
Ove dvije rakete trebalo bi da imaju domet od 4.300 kilometara i bojevu glavu kapaciteta od 500 do 1.000 kilograma, tu je i poboljšana verzija "šahab 6" koja bi imala maksimalni domet od 6.200 kilometara, ali možda i od čak 12.000 kilometara, što bi moglo biti dovoljno za udar na istočnu obalu SAD iz Irana i zapadnu obalu iz Sjeverne Koreje.
Pomoćnik američkog državnog sekretara Rood je u izlaganju Kongresu još pesimističniji od do sada objavljivanih procjena zapadnih obavještajnihi službi.
"Sjeverna Koreja već posjeduje interkontinentalne balističke rakete i sasvim je moguće da bi tehnologiju u budućnosti mogla prodati Iranu", rekao je on, upozoravajući da bi Iran takvu tehnologiju mogao da usvoji do 2015. godine.
