List prenosi ocjenu jednoga od regionalnih analitičara da razmjena predstavlja strateški i moralni poraz Izraela. Strateški – jer znači prihvatanje izraelske odgovornosti za 34-dnevni rat; dok je Hezbollah od početka tvrdio da mu je cilj razmjena, Izraelci su insistirali da je njihova oružana intervencija reakcija na otmicu.
Sada obavljenom razmjenom Izrael je prešutno priznao da mu je stvarna namjera bilo uništenje vojne infrastrukture Hezbollaha. Izrael ratom nije oslobodio otete vojnike niti je uništio Hezbollah, koji je danas, smatra Guardian, jači nego što je bio prije dvije godine.
Razmjenom je usto Hezbollah, a ne libanska vlada, priznat kao pregovarački partner Izraela. Istovremeno će sve ovo što se dogodilo imati reperkusije i po odnos prema Hamasu na Zapadnoj obali.
Jer ako su Izraelci bili spremni da za povratak dva leša predaju i Samira Kantara, koji je okrvavio ruke i za koga su se kleli da nikada neće biti pušten na slobodu, koju će tek cijenu biti spremni platiti za Gilada Shalita, izraelskog vojnika koga je oteo Hamas i koji je još živ, pita se Guardian.
Najbolje što se može reći o ovoj razmjeni jeste, po mišljenju novinara londonskog dnevnika, činjenica da su Hezbollah i Izrael, bar za sada, namirili račune.
Ako je Izrael bio spreman razmijeniti zatvorenike, onda je to trebalo da uradi prije dvije godine, neposredno nakon zarobljavanja dvaju izraelskih vojnika. Da su Izraelci to tada učinili, zaključuje Guardian, više od hiljadu i dvjesta Libanaca i sto pedeset devet Izraelaca, koji su pali kao žrtve rata u Libanu, bilo bi i dan-danas živo.
