Putin dolazi na Aljasku kao Staljin na Jaltu, na frontu ima inicijativu, ali ne i pobjedu

U ljeto 1944. godine, u munjevitom udaru sovjetskih snaga za vrijeme trajanja operacije "Bagration", potpuno je uništena njemačka Grupa armija "Centar" ali rat nije dobijen tom bitkom iako je njegov kraj bitno ubrzan.

Ali ono što je dobijeno jeste sovjetska pozicija na Konferenciji u Jalti prilikom čega je Staljin rekao "da će granice biti tamo dokle dođe naša vojska".

Posljedice operacije "Bagration" su najdalekosežnije u odnosu na sve ofanzivne operacije Crvene armije jer je time duboko u Srednju Evropu zaboden crveni bajrak.

Slična ratna i diplomatska dinamika se postiže i sa najnovijim prodorom ruske vojske sjeverno od Pokrovska u dva duboka klina u ukrajinskoj odbrani dubine i do 20 kilometara. Ruska vojska je uspješno iskoristila rastegnutost korpusa ukrajinske vojske pri čemu je 3. jurišni korpus bio rastegnut na 150 kilometara.

Greške dolaze na naplatu

Ljetna ofanziva ruskih snaga u odnosu na prethodne dvije godine ruske agresije ima jasan fokus osvajanja Donbasa i cjelokupne istočne Ukrajine. Na taj strateški cilj podređuje se osvajanje industrijskog bazena oko gradova Kramatorsk i Slavjansk koji su sve dublje u međuprostoru ruskih napadnih klinova.

Tihim mobilizacijama ruska vojska je u ljetnu ofanzivu ušla sa približno 750.000 vojnika uz nikad snažnije korištenje zračnih snaga. Najbolji primjer za to jeste Toreck oko kojeg je u protekla tri mjeseca izvedeno preko 3.000 borbenih naleta ruske avijacije.

Izuzetno teška situacija je i kod Časov Jara odnosno zapadno od grada gdje su ukrajinske snage uspjele uspostaviti prvu liniju odbrane nakon što su ruske snage protekle sedmice prodrle u grad.

Stanje na frontu je teško i na drugim dijelovima iako se ukrajinska vojska vrlo organizirano brani ali ne povlači onda kada situacija postane beznadežna. Upravo to je glavna pritužba na strategiju glavnokomandujućeg ukrajinske vojske generala Oleksandra Sirskog.

Sirski koji je nakon krvavih borbi u Donbasu 2014. godine dobio nadimak "Mesar", postao je omražen kod ukrajinskih oficira zbog upornog stava da se povlačenje odgađa sve do kulminacije agresorskog napada i kolapsa odbrane.

Pregovarački sto i čizme na terenu

Otkad su pregovori zaraćenih strana uspostavljeni kao forum za mirovno ili ratno rješenje "boots on the ground" ili stanje na terenu igra ključnu ulogu koju teško može nadomjestiti bilo koji diplomatski potez.

Nema sumnje da je zapadnim saveznicima bilo bitno da Wehrmacht doživi što teži poraz na Istočnom frontu, ali niko nije očekivao, barem ne do Teheranske konferencije da će Sovjeti prodrijeti do Beča i Budimpešte.

Ali to je bila realpolitička činjenica koja je na Konferenciji u Potsdamu mogla biti samo potvrđena uz fige u džepovima koje su trebali tadašnje stanje proglasiti privremenim.

Ukrajinska vojska izvodi stratešku odbrambenu operaciju uz aktivnu odbranu na taktičkom nivou što znači da se Ukrajinci brane ali napadaju gdje mogu kako bi usporili ruske napade i pregrupisavanja.

Sve ovo su aduti koje Vladimir Putin nosi na Aljasku, bivšu rusku teritoriju na kojoj će možda dobiti novo i jedino teritorijalno širenje savremene Rusije u 21. stoljeću.

Mirovni sporazum je potrebniji Rusiji nego li Ukrajini jer bi se njima zasigurno formalno - pravno priznao ruski suverenitet nad krimskim poluotokom, Donbasom i Luganskom.

Međutim, baš kao i u Jalti i Potsdamu, zapad će opet imati fige u džepovima do nekog novog Putina ali i novog Zelenskog, pa možda i potpuno nove Istočne Evrope koja će ili ostati u ruskoj zimi ili postati jež NATO-a.