Put u vječne ratove: Putinova idealizacija smrti odražava rastuću nacizaciju Rusije

Dok se na ruskim televizijskim ekranima još uvijek može čuti zlokobni smijeh vlasti dok državni propagandisti raspravljaju o uništavanju ukrajinskih gradova ili upotrebi nuklearnog oružja, novi likovi su izbili u prvi plan.

Donedavno se činilo da je Rusija ponašanje gopnika (člana ulične bande) uzdigla do zvanično odobrenog stila ponašanja, koji je tolerisao ismijavanje svojih žrtava karnevalskom razmetljivošću.

Jedan primjer takvog nasilničkog ponašanja bila je Wagner grupa koja je objavila video u kojem je jedan od njenih plaćenika brutalno ubijen maljem zbog predaje ukrajinskim snagama. Danima kasnije osnivač grupe poslao je još jedan malj u Evropski parlament prekriven lažnom krvlju.

Ova vrsta zlokobnog nastupa, koji otvoreno demonstrira odbacivanje morala i zakona, i uživajući u poniženju slabih, izgleda osmišljen da demonstrira suverenitet Rusije svojim neprijateljima i da naglasi da konvencije zapadne civilizacije, sa njenim normama osnovne pristojnosti, ne treba primjenjivati ​​ovdje.

Gledajući sve ovo sa svojih sofa, ruski TV gledaoci su bili ubijeđeni da su Rusi, čak i ako žive u siromaštvu, ipak tvrđi od svih ostalih i da se s njima ne treba petljati. Međutim, ovo stanje je počelo da se mijenja kada su se vojni porazi u Ukrajini počeli gomilati i kada je proglašena mobilizacija.

Čini se da je sada vrijeme da javnost bude svjesna ozbiljnosti trenutka, na kraju krajeva, muško stanovništvo zemlje šalje se na klanje. Ovo je tema pjesme "Let's Stand Up", ruske pjevačice Shaman koja servira mračni glamur smrti milionskoj publici.

Umjetnici nalik zombijima, uključujući mnoge starije pop zvijezde iz kasnih sovjetskih godina, počeli su pozivati ​​stanovništvo da "ustane" protiv onih koji "gledaju" na njih odozgo, i na taj način oponašaju svoje mrtve pretke.

Pjevajući o ruskim herojima sa dubokom melanholijom, izvođači koji se sada vide na državnoj televiziji imaju blijedu put, tamnu šminku i odjeću za žaljenje, što je sve ukombinovano da stvara atmosferu sahrane.

Vizuelni prikazi se sastoje od slika žrtvovanja: vojnici odlaze na front sa izrazima stroge odlučnosti na licima, dok se na bilbordima navode imena poginule djece iz Donbasa uz imena vojnika koji su pali u Drugom svjetskom ratu. Žena pušta suzu dok dječak sa vojničkom kapom pozdravlja vojnike u prolazu. Nema pominjanja nade i pobjede, ovo je rekvijem za Rusiju osuđenu na vječne ratove.

Čak je i predsjednik izvodio slične predstave kako bi podsjetio ljude na potrebu žrtvovanja. Početkom novembra nacionalna televizija je prikazala Putina kako posećuje izložbu o odbrani Moskve u Drugom svjetskom ratu. Polako hodajući Crvenim trgom, Putin je klonulo okretao propeler replike aviona dok je hor obučen kao vojnici iz Drugog svjetskog rata pjevao ratnu himnu. Simbolika ovakvih akcija više se ne odnosi na nadolazeću pobjedu, već na svetu dužnost građana Rusije.

Koncept smrti koja daje smisao životu pokrenut je i tokom Putinovog nedavnog sastanka sa majkama mobilisanih vojnih obveznika. Usred predsjednikovih bezdušnih razmišljanja, njegovo duboko nerazumijevanje ruske kulture i tradicije bilo je najočitije kada je rekao da životi njihovih sinova nisu imali smisla prije nego što su poslati u rat, pozivajući ih da se raduju njihovoj herojskoj smrti.

"Nije proživio svoj život uzalud", rekao je Putin, suprotstavljajući besmislenost mirnog života sa smislom umiranja za državu.

Takav apel je stran ruskoj, pa čak i sovjetskoj kulturi, koje obe prikazuju majku mrtvog vojnika kao neutješno tragičnu figuru. Pravo majki da pokušaju da spase svoje sinove priznato je čak i tokom čečenskih ratova, o čemu govori odnos poštovanja vojnih vlasti prema Komitetu majki vojnika.

Ali Putin je očigledno lišen ovog kulturnog razumevanja. Koncept majke koja se raduje smrti sina preuzet je iz nacističke ideologije, u kojoj su žene prikazane kao proizvođači djece koju zahtijeva država.

Ubrzana nacifikacija ruskog života pratila je rastuću svijest javnosti da su vlasti ravnodušne prema njihovoj dobrobiti. Reći majkama vojnika da smrt svojih sinova vide kao ostvarenje svoje sudbine nikada neće biti lako prodati.

Istovremeno, sadistički karneval državne propagande koji je bio toliko rasprostranjen do septembra ne samo da je sada neprikladan u svjetlu rastućih ruskih poraza na bojnom polju, već, prema TV rejtingu, više nije tražen.

Drski spektakl više ne može zamagliti stvarnost gubitka, tuge i smrti. Ono što možemo očekivati ​​u godini koja dolazi je spora, ali stabilna pobjeda stvarnosti nad svijetom fantazije koji je stvorila ruska državna propagandna mašina.