Emir Durmić iz Srebrenice
0

"Prijatelje sam pronašao igrajući američki fudbal"

Sarajevo-x.com
Vallivue High Caldwell
Vallivue High Caldwell
Emir Durmić je izbjeglica iz Srebrenice koji je spas, utjehu i prijateljstvo pronašao igrajući američki fudbal. Danas je srednjoškolac i uspješan ragbi igrač. O životnom putu, ragbiju i budućnosti Emir je govorio za list Idaho Statesman.

Kratko nakon što je njegova porodica napustila Srebrenicu, 1998. godine, sedmogodišnji Emir je, dok je stajao na igralištu svoje osnovne škole u Boiseu, shvatio da je sam. Nije znao engleski jezik, nije imao prijatelja.

Emir se sjeća svega: "Ovdje smo stigli sa nekoliko torbi i to je bilo sve".

Nije mogao pronaći prijatelje jer je govorio samo bosanski i njemački, pa je većinu vremena provodio sjedeći ispod drveta i gledajući drugu djecu kako se igraju. Jednog dana je primjetio učenike koji su igrali američki fudbal, igru koju je poznavao sa TV-a. Impulsivno je skočio i oduzeo loptu dječaku kod kojeg je bila.

"Upao sam u nevolju zbog toga, ali sam kasnije svakodnevno dolazio na igralište i igrao američki fudbal. Tako sam stekao prijatelje", rekao je Emir.

To je bio presudni momenat za Durmića koji danas igra lijevog beka za Vallivue High u Caldwellu. To mu je druga sezona u početnoj postavi.

Emir ima dvije sestre, Amru i Amelu, i živi sa roditeljima, Amirom i Zejnom na imanju veličine devet hektara. Kada ne igra fudbal ili ne radi zadaću, pomaže im u uzgajanju ovaca i piladi.

Kroz fudbal je pronašao svoje najbolje prijatelje. Izrastao je u lidera na terenu i u učionici. Planira da pohađa koledž i nije isključio igranje i na tom nivou, ali kaže da će se fokusirati na akademsku karijeru. Voli da se fokusira na pozitivne stvari, kako u sportu, tako i u životu.

"Emir će vam dati sve što ima. I oko toga nema pitanja", rekao je njegov trener Layne Coffin.

Dodatno ga je ojačao i povratak u Bosnu i Hercegovinu 2008. godine, kada je našao svoju kuću, spaljenu i uništenu. Većina njegove rodbine je poginula i nestala uslijed ratnih sukoba.

"O tome ne pričam puno. Ne volim toga da se sjećam. Volim da gledam naprijed. To ostaje u meni, ali želim da gledam bolju stranu", rekao je mladić.

Sa svojom porodicom uspio je gubitak i teška vremena pretvoriti u blagoslov. U njegovoj priči nema tuge, samo nada, piše Idaho Statesman. Uz pomoć roditelja i rođaka, njegova rodna kuća je obnovljena i tamo živi njegova nana.

"Kada se penzionišem, vratit ću se tamo. Kada budem starac, idem nazad", rekao je Emir.