Priča o mjestu u kojem su se tokom Hladnog rata susretali bjegunci i špijuni
Francuska tajna služba je bila hladna, britanska nezainteresovana, ali CIA se pokazala humanom. Onda je uslijedilo saslušanje njemačkog BND-a.
"To je de facto bila inkvizicija", prisjetila se stanovnica Berlina Karla Kuhne svog saslušanja u prihvatnom centru Marienfelde nakon bijega iz Istočne Njemačke prije 45 godina.
Put kojim je bježala, boju automobila, opis vozača, svaku pojedinost je taj čovjek htio znati, priča ona.
"On me potpuno iscijedio", dodaje.
Ovu danas 77-godišnjakinju svaki put obuzmu emocije kad o tome priča. Marienfelde je za nju bilo gorko iskustvo.
Saslušanja koja su provodile tajne službe bila su dio postupka prihvata u prihvatnom logoru u južnom dijelu Berlina, koji je prije 70 godina, 14. aprila 1953. otvorio njemački savezni predsjednik Theodor Heuss.
Bio je to pokušaj da se bijeg iz Istočne Njemačke preko otvorenih granica okupacijskih sektora u Berlinu usmjeri na regularne puteve. Samo 1953. je iz Istočne Njemačke došlo 200.000 ljudi.
Komunistički režim u Istočnoj Njemačkoj je osjetno smanjio mogućnost bijega na Zapad tek gradnjom Berlinskog zida 1961., ali bijeg nikad nije potpuno zaustavio. Do 1990. je kroz Marienfelde prošlo 1,35 miliona stanovnika Istočne Njemačke.
Doušnici u prihvatnom centru?
Zapadna Njemačka je prihvatala te ljude, opskrbljivala ih i zbrinjavala. Profitirala je od brojnih radnosposobnih i talenata, a mogla se osjećati i ideološki superiorno s obzirom na ovo "glasanje nogama".
No, prihvat se nije dešavao automatski. Oni koji bi stigli morali su proći niz stanica, od ljekarskog pregleda preko skladišta odjeće do spomenutih saslušanja koja su provodile tajne službe Zapadnih saveznika i Njemačke. Samo onaj ko je uspješno prošao sve prepreke mogao je zatražiti trajno pravo boravka.
Karla Kuhne se 1978. sa svojom tada 10-godišnjom kćerkom i još jednim bjeguncem stisnula u gepek jednog automobila s diplomatskim registracijskim oznakama i tako je iz Istočnog Berlina preko američke nadzorne tačke Checkpoint Charlie došla u Berlin-Kreuzberg.
Znala je da mora proći kroz Marienfelde, ali je bila upozorena da su tamo posvuda doušnici istočnonjemačke tajne službe Stasija. Tako je ona čula.
Tajna služba Istočne Njemačke ni u kojem slučaju nije smjela doznati za rute bijega koje funkcioniraju. Zato je Kuhne s osobama koje su joj pomagale u bijegu uvježbala navođenje alternativnih činjenica.
Trebala je reći da je na tranzitnoj autocesti preko Istočne Njemačke kod Michendorfa ušla u jedan automobil i tako dospjela u Zapadni Berlin. Trebala je navesti i krivi datum bijega. Međutim, prilikom saslušanja kod zapadnonjemačke tajne službe nije joj bilo lako.
Službenik je ispitivao i ispitivao, dok ona nije dvosmisleno rekla: "Osjećam se sada kao kod kuće". Ona je do danas uvjerena da je čovjek koji ju je ispitivao bio doušnik istočnonjemačke tajne službe.
Svaka tajna služba ima svoje interese
S tim problematičnim sjećanjima ona nije usamljena. Iz daljine je Marienfelde djelovao kao simbol slobode, kaže Wilfried Seiring o svom bijegu 1957., čije svjedočenje se može pročitati na portalu Njemačkog historijskog muzeja.
"U stvarnosti je to bilo jako otrežnjujuće, jer pred vratima je bio red, moralo se stati u red. Na plakatima su ljudi pozivani da ne pričaju previše, jer da među bjeguncima može biti i agenata Istočne Njemačke, što je bilo tačno. Čovjek se nalazio u čudnoj, ambivalentnoj situaciji", ispričao je Seiring.
Mogući doušnici Istočne Njemačke bili su jedan problem. No, i Zapadne tajne službe su imale svoje interese. Svi su tražili informacije iz unutrašnjosti Istočne Njemačke, kako o Marienfeldu piše historičar Manfred Wichmann u novoj knjizi "Flucht und Ankommen (Bijeg i dolazak)".
Seiringa, koji je prije bijega studirao u Greifswaldu, službenici CIA-e su pitali gdje su u tomu gradu stacionirani Crvena armija i Narodna policija Istočne Njemačke. Ovaj mladić, kaže, o tomu nije imao pojma. Za razliku od saradnika američke tajne službe koji je izvadio plan grada i tamo htio potvrdu već prikupljenih informacija.
Preko pečata do hrane
I Karl-Heinz Brunk, koji je 1960. stigao u Marienfelde, sjeća se da su saradnici tajnih službi, koji su ispitivali bjegunce, pravili veliki pritisak.
"Moralo se dobiti pečat da je čovjek bio tu. Ako si imao odgovarajući pečat, dobio si markice za jelo, dobio si nešto za pojesti. Onaj kome su neki od pečata nedostajali morao je čekati na jelo", rekao je Brunk u svjedočenju na portalu Njemačkog historijskog muzeja.
Posljednja stanica na kartonu bilo je "uzletište": većina ljudi je iz Zapadnog Berlina bila raspoređena po Zapadnim saveznim pokrajinama.
U 15 stambenih blokova u Marienfeldeu, koji su bili predviđeni za 1.200 osoba, bilo je povremeno smješteno puno više ljudi. Međutim, s izgradnjom Berlinskog zida to se promijenilo.
Zapadnonjemačke vlasti su na kraju centar u Marienfeldeu koristile kao prihvatni centar za njemačke doseljenike iz socijalističkih zemalja. Nakon posljednjeg velikog vala bijega iz Istočne Njemačke 1980-ih, prihvatni centar za Nijemce je službeno postao suvišan s ponovnim njemačkim ujedinjenjem 1990. Od 2010. u Marienfeldeu žive izbjeglice iz drugih zemalja, piše Deutsche Welle.
