SAD
0

Pogled s drugih kontinenata: McCain ili Obama?

FENA
Pobijedio ili ne 4. novembra, Barack Obama pamtit će se kao prvi crnački kandidat za predsjednika Sjedinjenih Država koje su prije pola stoljeća rasnu segregaciju proglasile neustavnom, zbog čega ga kao pobjednika već doživljavaju u Evropi, Africi i Latinskoj Americi koje bi sigurno birale njega iako svaka iz svojih razloga.

Kandidat demokrata stekao je golemu popularnost u Evropi koja pred njega stavlja i pretjerana očekivanja, ocjenjuju analitičari na "starom kontinentu".

Nasuprot tome, "crni kontinent" suzdržan je u očekivanjima, ali ništa manje ponosan na Obamino afričko porijeklo, dok se Latinska Amerika također opredijelila za demokratu jer se nada da će nova administracija ukinuti pogubnu jednostranu politiku predsjednika Georgea W. Busha.

Kad bi Evropljani mogli glasati, birali bi Obamu, otkrivaju nedavne ankete koje su proveli kanal France 24 i dnevnik International Herald Tribune. Čak 78 posto Francuza glasalo bi za demokratskog kandidata, a učinilo bi to 72 posto Nijemaca, 65 posto Španjolaca, 66 posto Talijana te 48 posto Britanaca. No samo jedan posto Francuza podržalo bi republikanca Johna McCaina te pet posto Nijemaca, osam posto Španjolaca i 11 posto Britanaca.

Analitičari, međutim, evropsku obamamaniju tumače prevelikim očekivanjima Evropljana i predviđaju da bi pobjeda demokrata zaista promijenila ton američke vanjske politike, ali malo bi bilo korjenitih promjena.

"Evropljani misle da će Barack Obama postati predsjednik, zamahnuti čarobnim štapićem i sve će se promijeniti", upozorava James Goldgeier, stručnjak u Vijeću za vanjske poslove.

Ton vanjske politike Obama bi stvarno promijenio, ali i dalje je vrlo ograničen njegov manevarski prostor u bitnim pitanjima kao što su proširenje NATO-a i odnosi s Rusijom jer, kako kaže Goldgeier, "nijedan američki predsjednik neće Rusiji poručiti: radite što vas je volja u Gruziji".

Barack Obama obećao je više se konsultovati sa saveznicima nego što je to činio Bush kad je riječ o velikim međunarodnim pitanjima. No istovremeno je jasno rekao da od Evropljana očekuje više saradnje, poglavito u Afganistanu te želi da Evropljani ukinu neka ograničenja za sudjelovanje svojih vojnika u borbi i počnu izdvajati više sredstava za zajedničku misiju.

Justin Vaisse, stručnjak u Brooking Institution upozorava na realnu "opasnost" da administracija Obama iznevjeri neka evropska očekivanja. No on ipak drži da bi Obamina dobra volja trebala polučiti "pozitivnije reakcije" nego što je bio slučaj s administracijom Bush te bi čak i promjena stila mogla donijeti "vrlo važne" posljedice za odnose sa Saveznicima.

U kontekstu prvog crnog kandidata za američkog predsjednika zanimljiva je i analiza francuske agencije AFP u kojoj propituje koliko bi Evropa bila sama spremna izabrati predsjednika crne boje kože i ocjenjuje da se to zasad čini teško zamislivim iz dva jaka razloga: prvi što su useljeničke zajednice u Evropi manje homogene od afroameričke zajednice koja je zajednički identitet gradila tokom ropstva i borbe za građanska prava.

Drugi je što tradicionalne političke stranke u Evropi oklijevaju povesti nacionalnu raspravu o rasi i identitetu te premalo prostora daju ličnostima iz manjinskih zajednica.

Pogled iz Afrike, odakle po ocu iz Kenije potiče Obama, ide u rasponu od nade u eventualni boljitak koji bi crnom kontinentu mogla donijeti njegova pobjeda, do hladnog realizma da će sve ostati isto. Afrička stajališta moguće je svesti na dva postulata. Prvi najbolje ilustrira kamerunski profesor političkih znanosti Joseph Ebode koji kaže "Obama je ponajprije Amerikanac i posao mu je jačati američke interese".

Slično misli i Tom Obulu, voditelj nigerijske skupine za potporu Obami koji tvrdi: "On je sin Amerike, ne Afrike. Ne očekujem radikalnih promjena u odnosu na Afriku bude li on izabran".

Drugi je postulat suptilniji jer se tiče Obamine boje kože. Afrika je prirodno ponosna prvim natjecateljem crne rase za ulazak u Bijelu kuću. To ih ispunja ponosom, ali snažan je i strah od negativnog ishoda upravo zbog te činjenice.

Nigerijski dnevnik The Nation drži da će rasni činilac prevagnuti u posljednjem trenutku i piše: "Prema anketama, bijelci su spremni glasati za crnca, ali u tajnosti glasačkog mjesta, ipak će birati bijelca".

U reportaži po nekoliko afričkih država, AFP nabraja da je u Gabonu osnovan Obamin fan-club, u Ekvatorijalnoj Gvineji "obamafili" ustanovili su da njegovim žilama teče i krv naroda Fang, većinskog u toj državi, a siromašni ljudi s ulica afričkih gradova vide u mogućem Obaminu uspjehu ostvarenje "afroameričkog sna".

U Keniji, domovini Obaminog oca, ne vjeruju u radikalne promjene, ali ponosit će se postane li sin naroda Luo (kojemu je pripadao Obamin otac) najmoćniji čovjek planete.

Senegalski predsjednik Abdoulaye Wade racionalno upozorava da je Obama Amerikanac i nije jedini koji potiče izvan Sjedinjenih Država, no da su "u završnici svi oni Amerikanci".

Ministar unutarnjih poslova države Sao Tome i Principe, Raul Cravid vjeruje da je Afrika već na dobitku, jer "čak i ako izgubi, Obama je dobio. To je već mnogo za Afriku, jer željeli mi to ili ne, rasa je još uvijek jedno vrlo sentimentalno, a opet tako moćno pitanje".

Južnoafrička Republika, država koja je možda najviše propatila u Africi zbog tragičnog razdoblja apartheida, začudo je neutralna te glasnogovornik vladajućeg ANC-a (Afrički nacionalni kongres) poručuje: "Naša je politika ne poduprijeti ni demokratskog ni republikanskog kandidata".

Latinska Amerika ne očekuje da će se naći među američkim prioritetima tokom mandata iduće američke administracije, ali ipak je i kod nje "prisutno golemo očekivanje da nova vlada u Washingtonu okonča jednostranost kakvu je posljednjih godina provodila administracija Bush", drži David Fleischer, profesor političkih znanosti na sveučilištu u Brasiliji (Brazil).

U tom kontekstu Barack Obama očit je izbor Latinske Amerike koja demokratu smatra "naprednijim i pomirljivijim", ukratko predsjednikom i spremnijim na dijalog, ocjenjuje Pablo Kornblum, profesor međunarodnog gospodarstva sveučilišta John F. Kennedy u Argentini.

Međutim, SAD ponajprije mora popraviti svoj imidž, razoren ratom u Iraku, te nadvladati jednostranost u politici prema Latinskoj Americi zbog koje su se dvije Amerike udaljile.

Bush je 2001. najavio da će 21. stoljeće biti stoljeće Amerika, a odnose s Meksikom proglasio je najvažnijima u svijetu, no u praksi to je izostalo, žali čileanski profesor Patricio Navia sa sveučilišta Diego Portales.

Ravnodušnost Wahingtona prema onima koji žive u njegovom stražnjem dvorištu ogleda se na primjeru skorog ulaska ruske flote u vode Venecuele i u pripremi zajedničkih vojnih vježbi, zaključuje, pak, argentinski politički analitičar Rosendo Fraga. "U druga vremena, bilo bi to prioritetno pitanje u odnosima SAD-a i Latinske Amerike, no danas, ta tema, baš kao i kriza u Boliviji, ne budi interes američke administracije", kaže Fraga.

"Međunarodna finansijska kriza ojačala je takvu tendenciju i SAD se danas bavi ekonomijom i svojom promašenom vojnom intervencijom na Bliskom Istoku", napominje Kornblum te su očekivanja Latinske Amerike skromna u odnosu na nove izbore kod velikog susjeda, a i takva skromna variraju od države do države.

Analitičari ne vjeruju da će biti mnogo novih inicijativa i slažu se da će Meksiko vjerovatno biti prva zemlja koju će novi američki predsjednik posjetiti s useljeničkom politikom kao glavnom temom. Čak je moguć sporazum o tom pitanju, smatra Patricio Navia, dok je Silvia Nunez s Autonomnog nacionalnog sveučilišta u Meksiku uvjerena da reforma migracijskog zakona između SAD-a i Meksika neće proći ni kod jednog kandidata.

Kolumbija će ostati privilegovani partner Washingtona, a predsjednik Alvaro Uribe "platit će svoju cijenu" podrške Johnu McCainu ako pobijedi Obama.

Njegova bi, pak, pobjeda mogla otvoriti šansu za dijalog Washingtona s Kubom, Bolivijom ili Venezuelom, nevoljenom trojkom s Bushove crne liste.