Pedeset godina nakon krvavog puča u Argentini porodice i dalje traže i ukopavaju nestale

"Napokon znamo gdje su", šapuće jedan od njih.

Ukop je označio zatvaranje rane stare 50 godina. Eduardo, 21-godišnji novinar i pjesnik, i njegova supruga Alicia, 27-godišnja psihologinja, oteti su od strane argentinskih vojnih snaga u mjesecima nakon puča 1976. godine, koji je označio početak krvave diktature.

Organizacije za ljudska prava procjenjuju da pod režimom "nestalo" oko 30.000 ljudi, dok zvanični podaci govore o oko 8.000 žrtava.

Nakon povratka demokratije 1983. godine, država je sudski gonila odgovorne za zločine. Ipak, potraga za posmrtnim ostacima žrtava uglavnom je ostala na teretu porodica, aktivista i forenzičkih stručnjaka.

Ove napore dodatno je otežalo uporno odbijanje vojske da pruži informacije o lokacijama žrtava, a u najnovije vrijeme i rezovi budžeta za programe ljudskih prava koje je naredio libertarijanski predsjednik Javier Milei.

"Pedeset godina nakon puča, 'gdje su?' i dalje je vrlo relevantno pitanje", kaže Sol Hourcade, pravnica Centra za pravne i socijalne studije koja zastupa oštećene u suđenjima za zločine protiv čovječnosti.

Eduardo i Alicia vodili su se kao "nestali" sve do 2011. godine, kada je nezavisni tim arheologa pronašao njihove ostatke zajedno s ostacima još oko stotinu ljudi u takozvanom Pozo de Vargas, gotovo 40 metara (oko 130 stopa) dubokoj jami koja je nekada služila za snabdijevanje parnih lokomotiva vodom.

Vojska je bunar pretvorila u masovnu grobnicu, bacajući u njega tijela studenata, političkih aktivista i seoskih radnika koje je smatrala subverzivnima, prekrivajući ih slojevima zemlje, kamenja i šuta.

Proces ekshumacije i identifikacije trajao je godinama. Početkom marta vlasti u Tucumánu predale su porodicama nepotpune posmrtne ostatke Eduarda i Alicije.

"Kada sam vidjela urne, shvatila sam da to za nas znači konačni oproštaj", kaže Ana Ramos, Eduardoova sestra. Imala je 13 godina kada ga je posljednji put vidjela, a sahranila ga je sa 63.

"Ljudi nemaju predstavu šta znači kada se posmrtni ostaci vrate. U početku je sve to strašno, preplavi vas, ali je to najoslobađajuća stvar koja nam se dogodila."

Galopirajuća inflacija i rastuće političko nasilje ljevičarskih i ekstremno desnih oružanih grupa utrli su put puču protiv predsjednice Maríe Estele Martinez 24. marta 1976. godine. Martinez, treća supruga bivšeg populističkog predsjednika Juana Dominga Perona, preuzela je vlast nakon njegove smrti, predvodeći zemlju oblikovanu populističkim pokretom koji je on utemeljio – peronizmom.

Vojna hunta koju su činili Jorge Rafael Videla, Emilio Eduardo Massera i Orlando Ramon Agosti preuzela je vlast. Jedno od ključnih obilježja njihove vladavine bilo je sistematsko prisilno nestajanje osoba koje su proglašavali subverzivnima.

"Nije bilo drugog rješenja: složili smo se da je to cijena koju treba platiti da dobijemo rat, a morali smo učiniti da to ne bude očigledno kako društvo ne bi shvatilo", rekao je Videla novinaru Ceferinu Reatu u svom posljednjem intervjuu prije nego što je preminuo u zatvoru 2013. godine, gdje je služio doživotnu kaznu za zločine protiv čovječnosti.

Protivnici režima kidnapovani su i odvođeni u tajne pritvorske centre, gdje su bili mučeni i držani u nehumanim uslovima. Mnogi su kasnije "transferisani" - eufemizam za strijeljanje ili takozvane letove smrti, tokom kojih su zatvorenici uspavljivani, ukrcavani u avione i živi bacani u Río de la Platu.

Tijela žrtava sahranjivana su u neoznačene grobnice na gradskim grobljima ili u masovne grobnice u blizini vojnih baza. Drugi su kremirani.

Trudne zatvorenice bile su prisiljene da rode u zatočeništvu, nakon čega bi bile ubijene. Organizacije za ljudska prava procjenjuju da je oko 500 novorođenčadi nezakonito oduzeto i dato na usvajanje vojnim porodicama ili njihovim saradnicima; oko 140 njih do sada je identificirano.

Nakon povratka demokratije u Argentinu među stanovnicima koji žive u blizini Pozo de Vargasa, smještenog pored željezničke stanice, počele su kružiti glasine da bi tijela nestalih mogla biti zakopana upravo tamo.

Reprezija u ovoj maloj sjevernoj provinciji bila je posebno brutalna, jer su gerilske grupe prije puča kontrolisale velike dijelove teritorije. Procjenjuje se da je u Tucumánu ubijeno oko 2.000 ljudi.

Pozo de Vargas smatra se najvećom tajnom masovnom grobnicom posljednje argentinske diktature, s ostacima 149 osoba koji su do sada pronađeni na toj lokaciji.

"Bunar je počeo kao mit, a danas je opipljiv, materijalni dokaz onoga što je bilo državni terorizam", kaže Ruy Zurita, član Kolektiva za arheologiju, pamćenje i identitet Tucumána, koji je otkrio ovu lokaciju 2002. godine.

"Nije bilo slučajno niti eksces – bilo je planirano."

Iako su arheolozi prve fragmente kostiju pronašli 2004. godine, opsežna iskopavanja nisu počela sve do pet godina kasnije zbog nedostatka državne podrške, finansiranja i opreme. Veliki dio posla rađen je volonterski, bez naknade.

Nijedan skelet nije pronađen u cjelini; izvađeno je oko 38.000 koštanih fragmenata.

Od 2011. godine Argentinski tim za forenzičku antropologiju, nezavisna organizacija koju je osnovao američki antropolog Clyde Snow, radi na sastavljanju tog složenog mozaika u svom laboratoriju u Buenos Airesu i do sada je uspio identificirati 121 set posmrtnih ostataka. Još 28 setova čeka identifikaciju.

Od povratka demokratije ova organizacija je ekshumirala oko 1.600 tijela, od čega je nešto više od polovine identificirano.

Porodica Ramos obaviještena je 2015. godine o pronalasku Eduardoove tibije nakon višegodišnjeg procesa identifikacije. No, odlučili su pričekati s preuzimanjem njegovih ostataka dok tim ne pokuša rekonstruisati što veći dio skeleta, kaže njegova sestra.

"Ne mogu tražiti oprost ako ništa nisam učinio", rekao je bivši vojni kaplar Juan Manuel Giraud za Associated Press dok je palio cigaretu u svom stanu u Buenos Airesu.

Giraud, 75, nosi elektronsku nanogvicu dok doživotnu kaznu služi u kućnom pritvoru. Osuđen je 2022. godine za ubistva tokom vojne operacije 1976. godine, ali i dalje insistira da nikada nije ubijao, mučio niti svjedočio takvim djelima.

On nije usamljen u poricanju. Većina od 1.231 pripadnika sigurnosnih snaga osuđenih za postupke tokom diktature negira optužbe i nisu dali nikakve informacije o sudbini nestalih.

Hourcade, pravnica koja zastupa porodice, smatra da se odgovori možda nalaze u tajnim državnim arhivima, ali pristup tim dokumentima ostaje "titanski zadatak", posebno u nedostatku jasnih, sveobuhvatnih javnih politika usmjerenih na pronalazak posmrtnih ostataka.

Kao dio svog plana štednje, Milei je Sekretarijat za ljudska prava pretvorio u podsekretarijat, smanjio mu budžet i otpustio dio zaposlenih. Tehnički timovi koji su radili na analizi arhiva su otpušteni, optuženi za političku pristrasnost i za provođenje onoga što Mileijeva administracija opisuje kao progon bivših vojnih lica.

Nedavno izgrađeni mauzolej na groblju Tafi Viejo u Tucumánu i dalje je uglavnom prazan – većina niša je još uvijek prazna, čekajući nove identifikacije.

"Danas je kraj jedne faze: primanja i oproštaja od Eduarda i Alicije", rekao je Pedro, još jedan od braće i sestara Ramos, tokom sahrane. "Sve što znam jeste da tuga hoda s nama zauvijek."