Od logora pod otvorenim nebom do simbola prkosa: Kako je Grbavica prije tačno 30 godina istrgnuta iz ruku zla

Mnogi su zatekli samo zgarišta, pustoš i ruševine, ali je taj 19. mart 1996. godine ostao upisan kao dan kada je svjetlost konačno pobijedila mrak nad Miljackom.

Bio je to trenutak neopisive radosti, ali i duboke tuge. Trenutak u kojem su se na mostovima preko Miljacke smjenjivali ponos i neizreciva bol, ali i nada u novi početak.

Reintegracijom Grbavice, posljednjeg sarajevskog naselja koje je vraćeno pod okrilje grada nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, završen je proces deblokade glavnog grada Bosne i Hercegovine. Sarajevo je, sa svojim ožiljcima, ponovo počelo da diše punim plućima.

Logor pod otvorenim nebom i godine terora

Kada su u proljeće, tačnije u aprilu i maju 1992. godine, snage Jugoslovenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija zauzele Grbavicu, Vraca i Kovačiće, ovo gusto naseljeno područje postalo je simbol tragično podijeljenog Sarajeva.

S druge strane Miljacke, iz centra grada, Marijin Dvor i Pofaliće, stanovnici slobodnog dijela Sarajeva s nevjericom su gledali u blokove zgrada, ulice i parkove koji su do jučer bili njihovo svakodnevno okruženje, a sada su bili okupirani i pretvoreni u smrtonosne položaje agresora.

Kuće i stanovi su sistematski pljačkani, ljudi su nestajali bez traga, a rijetki preživjeli koji su uspjeli preći na slobodnu teritoriju svjedočili su o nezamislivoj surovosti koja se dešavala iza neprobojnih linija fronta. Imena zloglasnih zločinaca, poput Veselina Vlahovića Batka, poznatog kao "monstrum sa Grbavice", postala su sinonim za zlo. U njegovom krvavom pohodu ubijene su stotine nedužnih civila, a zgrade u Šopingu i okolini stadiona postale su mjesta nezamislivih tortura.

Oni koji su ostali na slobodnom teritoriju Sarajeva mogli su samo nijemo i bespomoćno posmatrati kako se na Grbavici život gasi. S mostova, iz obližnjih naselja, promatrali su kako okupatori pale stanove, uništavaju domove i čine zločine nad njihovim komšijama.

Jedini kontakt s nekadašnjim prijateljima bio je pogledom preko rijeke, dok su snajperisti s bijelih nebodera na Grbavici i iz zgrade Metalke svakodnevno sijali smrt po ulicama centra Sarajeva, pretvarajući ulicu Zmaja od Bosne u zloglasnu "Snajpersku aleju". Rijeka Miljacka, koja je stoljećima spajala obale, postala je nepremostiva granica između života i smrti.

Diplomatska bitka u Dejtonu: "Sarajevo ne može postojati bez Grbavice"

Povratak Grbavice desio se za pregovaračkim stolom u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, u novembru 1995. godine. Pregovori o Sarajevu bili su jedni od najtežih i najdramatičnijih tokom cijele mirovne konferencije.

Jedan od glavnih arhitekata Dejtonskog mirovnog sporazuma, američki diplomata Richard Holbrooke, u svojim memoarima do detalja opisuje iscrpljujuću borbu za jedinstveno Sarajevo i ključnu ulogu Grbavice u tim pregovorima:

"Dok je govorio, Milošević je na mapi iscrtao dio Sarajeva koji je bio spreman dati Bošnjacima. Chris Hill se odmah usprotivio: bio je to krupan ustupak, ali to nije cijeli grad. Milošević je za Srbe zadržao Grbavicu, ključni dio s druge strane rijeke. Iako je to bio dramatičan korak naprijed, Miloševićev prijedlog nije u potpunosti ujedinjavao Sarajevo. Kada je Hill ukazao na to, Milošević je planuo. 'Dajem vam Sarajevo', gotovo je vikao na Chrisa, 'a vi govorite takve gluposti'."

"Rekli smo Miloševiću da će Izetbegović vjerovatno odbaciti njegov prijedlog, iako predstavlja veliki korak u pravom smjeru. Hill i ja smo odmah otišli kod bosanskog predsjednika. Izetbegović nije priznao važnost ponude, nego se usmjerio samo na njene nedostatke. 'Sarajevo ne može postojati bez Grbavice', rekao je sa žarom. Dio koji je Milošević želio zadržati za Srbe zadirao je direktno u centar grada, a zapadnim novinarima bio je poznat kao snajperska aleja", prisjećao se Holbrooke.

Nakon neprospavanih noći i teških pritisaka, postalo je jasno da je Milošević spreman popustiti pod argumentima američke administracije i nepokolebljivim stavom bosanske delegacije.

"Ipak smo svi zaključili da su pregovori o Sarajevu ušli u novu fazu. Uzevši mapu s detaljno upisanim ulicama Sarajeva, Hill, Clark i ja otišli smo u Miloševićev apartman. Počeli smo proučavati svaki put i svaku crtu terena. Milošević je izgledao popustljiv. Hill je predskazao da ćemo sljedećeg dana dobiti cijelo Sarajevo ako se budemo držali našeg stava. Odjednom nas je preplavio osjećaj nade i otišli smo kao na krilima. Tako je dobijeno Sarajevo", pojašnjava Holbrooke u svojim zapisima.

Dejtonskim sporazumom konačno je dogovoreno da sva sarajevska naselja, uključujući Vogošću, Ilijaš, Hadžiće, Ilidžu i na kraju Grbavicu, pređu pod kontrolu Federacije BiH. Dokumentom je predviđeno i garantovano da svi Srbi mogu ostati u svojim domovima, uz apsolutnu garanciju sigurnosti imovine i života od strane međunarodnih snaga (IFOR/SFOR) i lokalnih vlasti.

Propaganda, pritisci i politika spaljene zemlje

Iako su garancije postojale, mjeseci koji su prethodili 19. martu 1996. godine donijeli su novu tragediju. Tadašnje političko vodstvo Republike Srpske, predvođeno Momčilom Krajišnikom i Radovanom Karadžićem, nije željelo prihvatiti poraz svoje ideologije o etnički čistim teritorijama. Putem Srpske radio-televizije i drugih medija pokrenuta je strahovita mašinerija propagande koja je širila paniku i strah među srpskim stanovništvom.

Lokalnim Srbima je poručivano da ne smiju ostati pod "muslimanskom vlašću", da će biti ubijani i protjerani, te im je naređeno da napuste svoje domove. Za one koji su, uprkos strahu, željeli ostati u gradu u kojem su rođeni i nastaviti suživot sa svojim komšijama, organizovani su posebni odredi za zastrašivanje. Ovi paravojni odredi SDS-a prisilno su istjerivali ljude iz njihovih stanova.

Napuštajući Grbavicu, po nalogu istih tih politika, organizovane bande, pojedini stanari, ali i pripadnici vojnih i paravojnih formacija u povlačenju, uništavali su infrastrukturu, skidali radijatore, čupali instalacije i, na kraju, palili stanove i objekte društvenog značaja. Grbavica je tih martovskih dana ponovo gorjela. Dim se dizao nad Sarajevom, a vatrogasci sa slobodne teritorije nisu mogli prići da ugase požare jer je naselje još uvijek bilo prepuno mina i naoružanih bandi. Cilj je bio jasan, ostaviti iza sebe spaljenu zemlju.

19. mart 1996: Dan kada je svanula sloboda

Nakon dugih dana iščekivanja, došao je i taj historijski utorak, 19. mart 1996. godine. Tog jutra, snage IFOR-a su osigurale ključne punktove, a onda je uslijedio trenutak za pamćenje.

Na Grbavicu je prešlo 100 pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. Njihov sastav bio je slika i prilika onog Sarajeva koje se branilo četiri godine, patrolu su činila 67 Bošnjaka, 20 Srba i 13 Hrvata. Zajedno s pripadnicima Međunarodnih policijskih snaga (IPTF), oni su prvi zvanično ušli u ovo sarajevsko naselje i vratili legalnu vlast države Bosne i Hercegovine.

Prizori koji su ih dočekali bili su apokaliptični. Dočekala ih je sablasna tišina, ulice prepune smeća i stakla, izgorjeli automobili, oštećene zgrade i zadimljeni ulazi spaljenih stanova. Grbavica je bila naselje duhova. Ipak, iznad svega toga lebdio je nevjerovatan osjećaj olakšanja, grad je konačno, nakon 1.425 dana patnje, ponovo spojen. Vrbanja most (danas Most Suade i Olge) i Most Bratstva i jedinstva više nisu bili prelazi smrti, već arterije kojima je život ponovo počeo teći.

Hiljade građana Sarajeva tog dana su krenule ka Grbavici. Ljudi su pješačili preko mostova samo da bi dotakli tlo svog starog naselja, da vide da li im je stan preživio, da obiđu ulice svog djetinjstva.

Dolina ćupova: Simbol prkosa i obnove

Kada se govori o Grbavici, nemoguće je ne spomenuti njen sportski i duhovni centar, Stadion Grbavica, popularnu "Dolinu ćupova", dom Fudbalskog kluba Željezničar. Tokom okupacije, stadion je bio na prvoj liniji fronta. Njegova čuvena drvena zapadna tribina zapaljena je 1992. godine i izgorjela do temelja. Teren je bio izrovan granatama, prepun mina, a klupske prostorije opljačkane.

Povratak na stadion bio je jedan od najemotivnijih trenutaka za sve navijače i građane. Već 2. maja 1996. godine, samo mjesec i po dana nakon reintegracije, na očišćenom i djelomično saniranom terenu odigran je historijski gradski derbi između Željezničara i Sarajeva. Rezultat (1:1) bio je u drugom planu; bitno je bilo da se lopta ponovo kotrlja na Grbavici. Taj meč pred 20.000 ljudi bio je krunski dokaz da agresor nije uspio ubit duh grada.

Povratak u Grbavicu te 1996. godine bio je izuzetno težak i spor proces. Stanovnici su se vraćali u uništene, hladne domove bez prozora, često bez struje i vode, pokušavajući od pepela podići novi život. Godine koje su uslijedile bile su obilježene obnovom infrastrukture, ali i teškim, bolnim procesom traženja nestalih.

Danas, trideset godina kasnije, u 2026. godini Grbavica je jedan od najljepših, najzelenijih i najživahnijih dijelova Sarajeva. Šetališta uz Miljacku su puna omladine, Vilsonovo šetalište je oaza mira, a Dolina ćupova moderan stadion koji i dalje pulsira plavom bojom. Zgrade su obnovljene, iako se na ponekoj fasadi, namjerno ili slučajno, i dalje može vidjeti trag gelera, kao nijemi podsjetnik na to koliko je mir skupo plaćen.