Norveški gradić na Arktiku ostao bez pitke vode iz slavine

Svalbard je jedno od mjesta na planeti koja se najbrže zagrijavaju. Riječ je o skupini ostrva u Arktičkom okeanu pod norveškim suverenitetom, a Longyearbyen je njegovo glavno naselje. Udaljen je oko 1.300 kilometara od Sjevernog pola. Grad se zagrijava pet do sedam puta brže od svjetskog prosjeka, a jesenje temperature rastu i do četiri stepena Celzijusova po deceniji.

Glavni izvor pitke vode za grad je Isdammen, što u prijevodu znači ledeno jezerce. Riječ je o vještačkom jezeru dugom 2,5 kilometra, nastalom izgradnjom brane. Zbog viših temperatura uzrokovanih klimatskim promjenama permafrost se otapa. Tako je ogoljena stijena u podlozi, iz koje se metali ispiru u jezero.

Pirit ili "lažno zlato"

Istraživači kažu da su za zagađenje vjerovatno odgovorna dva faktora. Prvi je otapanje permafrosta. To je tlo tvrdo poput kamena koje je zaleđeno cijele godine. Izuzetak je tanki površinski, tzv. aktivni sloj, koji se odmrzava tokom ljeta. Drugi faktor je geološki sastav tla na kojem leži ovaj nekadašnji rudarski grad.

"Kombinacija otapanja permafrosta i škriljaca u podlozi, koji sadrže mineral pirit, poznat i kao 'lažno zlato', uzrokuje zagađenje vodosnabdijevanja", izjavila je Marjolaine Verret.

Ona je stručnjakinja za permafrost i vanredna profesorica arktičke geologije na Univerzitetskom centru na Svalbardu.

Pirit je spoj željeza i sumpora. Naziv "lažno zlato" dobio je zbog zlatnog sjaja zbog kojeg ga ljudi često zamijene za zlato. Verret je ukazala da pirit oksidira kada dođe u dodir s vodom i kiseonikom, pri čemu nastaje kiselina.

"Ta kiselina sada može ispirati teške metale iz stijena u vodotoke. Problem koji imamo ovdje u Longyearbyenu je mangan, ali iz stijena mogu biti isprane i druge štetne tvari", rekla je.

Mangan 25 puta iznad preporučene granice

Lokalna uprava Longyearbyena prvi put je upozorila 2.600 stanovnika u septembru prošle godine. Tada je utvrđeno da je nivo mangana u vodi 25 puta veći od 50 mikrograma po litru koje preporučuje Norveški institut za javno zdravlje. To je 1.250 mikrograma po litru, a mikrogram je milioniti dio grama.

Mangan je metal koji je organizmu u malim količinama potreban. Dugotrajna izloženost visokim koncentracijama može izazvati neurološke probleme, naročito kod djece i beba.

Gradonačelnik Terje Aunevik kaže da kvalitet pitke vode nikada nije bio dobar zbog sedimenta, odnosno mulja i sitnih čestica u vodi. Ipak, nivoi mangana su, prema njegovim riječima, podivljali.

Pivara filtrira vodu za cijeli grad

Uvedene su hitne, privremene mjere. Postavljen je centralni rezervoar s besplatnom prečišćenom vodom koju filtrira lokalna pivara, a stanovnici u njemu pune posude u gradskom supermarketu. Pokrenuta je i istraga.

Nivo mangana je u međuvremenu opao. Međutim, ranije ove godine utvrđeno je da sulfati i nikl premašuju preporučene granice za pitku vodu, pa zabrana ostaje na snazi.

Aunevik je kazao da sadašnji nivoi mangana nisu opasni, ali da se smjernice vlasti moraju poštovati. Priznao je da je kriza s pitkom vodom izazvala mnogo nezadovoljstva i da su neki stanovnici ljuti zbog neugodnosti.

Rješenje skupo i tehnički zahtjevno

Gradonačelnik je naručio istraživanje kvaliteta vode. Naglasio je da bi gradu mogla trebati potpuno nova vodovodna mreža. Razmatraju se dvije kombinacije. Prva je ugradnja sistema za filtriranje na Isdammenu uz postrojenje za desalinizaciju kao rezervu.

Druga je obrnuta: desalinizacija kao glavni izvor, a filtrirana voda iz jezera kao rezerva. Desalinizacija je postupak kojim se iz morske vode uklanja so kako bi postala pitka.

Prema Aunevikovim riječima, obje opcije su izuzetno skupe. Zbog ekstremnih uslova na Svalbardu, gdje je temperatura vode često ispod nule, nose i tehničke izazove.

"U Norveškoj smo oduvijek uzimali zdravo za gotovo da možemo piti vodu iz česme. Teško je sada početi razmišljati o tome da moramo nositi vodu kao što to sada radimo. Druge male zajednice trebale bi biti oprezne i početi razmišljati šta će učiniti ako se to dogodi s njihovim izvorima", rekao je Aunevik.

Verret i drugi naučnici upozoravaju da bi Longyearbyen mogao biti tek prvi u nizu arktičkih naselja s ovim problemom. Stijene bogate piritom i teškim metalima, kao i permafrost koji se otapa, postoje i u drugim dijelovima Arktika, poput sjeverne Kanade i Aljaske.

Zato bi slučaj ovog norveškog grada mogao biti rani primjer kako klimatske promjene mogu ugroziti izvore pitke vode na krajnjem sjeveru planete, piše The Guardian.