Dvanaest država sjeverne Amerike i zapadne Evrope potpisalo je 4. aprila 1949. godine Vašingtonski ugovor kojim je osnovana Organizacija sjevernoatlantskog ugovora (NATO), kako bi se osigurale od rizika širenja sovjetske kontrole iz istočne Evrope na preostali dio kontinenta.
Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države obavezale su se na međusobnu odbranu u slučaju vojne agresije na bilo koju od njih.
Temeljno načelo kolektivne odbrane definirano je u članu 5 u kojem stoji : "Ugovorne strane slažu se da će se oružani napad na bilo koju od njih u Evropi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve članice, te u slučaju takvog sukoba svaka od članica uzima za pravo da individualno ili kolektivno odgovori na taj napad prema članu 51 Povelje Ujedinjenih naroda, te pomogne ugovornim članicama ako su napadnute, individualno i u dogovoru odnosno po pristanku ostalih članica, i to takvim načinom koji se smatra neophodnim, uključujući upotrebu oružanih snaga, a u svrhu povrata i zadržavanja sigurnosti NATO područja".
U trenutku utemeljenja Saveza, zapadni svijet je u Sovjetskom savezu vidio glavnu prijetnju svojoj slobodi i neovisnosti. U razdoblju hladnog rata, glavna zadaća Saveza bila je održavanje dovoljne količine vojnih sposobnosti da može odbraniti svoje članice od ikakvog oblika agresije od strane Sovjetskog saveza i članica Varšavskog pakta.
Nakon raspada Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta ranih 1990-ih, NATO-ova početna i primarna uloga je završena i NATO od tada počinje redefinirati svoju ulogu.
NATO se za vrijeme hladnog rata širio tri puta - 1952. godine, kada su se pridružile Grčka i Turska. Tri godine kasnije, 1955., u NATO je ušla Savezna Republika Njemačka, a 1982. Španija. Nakon završetka hladnog rata i pada Berlinskog zida u Savez su ušle Češka, Mađarska i Poljska 1999. godine kao prve zemlje iz bivšeg Varšavskog ugovora.
Godine 2004. u Savez je primljeno sedam zemalja - Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunija, Slovačka i Slovenija.
Nestankom prijetnje od vojne invazije pojavili su se novi sigurnosni izazovi. Na području bivše Jugoslavije i bivšeg Sovjetskog saveza izbilo je niz regionalnih sukoba, stoga se NATO počeo pripremati za obavljanje novih zadaća poput upravljanja krizama i mirovnih misija.
Devedesetih godina NATO se angažirao u BiH i na Kosovu, a angažman u Afganistanu predstavlja prvu misiju Saveza izvan euroatlantskog prostora.
Nakon terorističkih napada na SAD 11. septembra 2001. godine NATO se prvi put u svojoj povijesti pozvao na član 5 nakon terorističkih napada na SAD 11. septembra 2001. godine, kada su saveznice pružile političku i praktičnu potporu Washingtonu. Članice NATO-a pokrenule su saradnju s državama partnerima kako bi se uspostavila razmjena obavještajnih podataka i poboljšala spremnost građana za slučajeve eventualnih napada hemijskim, biološkim ili radiološkim oružjem na civile, te kako bi im se pomoglo u nošenju s posljedicama eventualnih napada.
NATO je međuvladina organizacija u kojoj države članice zadržavaju svoj suverenitet i nezavisnost i u kojoj se sve odluke donose konsenzusom svih zemalja članica.
NATO nema vlastite oružane snage. Većina snaga koje su na raspolaganju NATO-u u potpunosti ostaju pod nacionalnim zapovjedništvom i kontrolom sve dok ih se zajedničkom odlukom ne pozove na izvršenje određenih zadaća i misija, kada dolaze pod zapovjedništvo vojnih zapovjednika NATO-a.
Unutar NATO-a uspostavljene su odvojene civilne i vojne strukture koje pokrivaju političku i vojnu dimenziju Saveza.
Najvažnije tijelo za donošenje odluka o NATO-u je Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) u kojem svaka država članica ima stalnog predstavnika u rangu ambasadora te vojnog predstavnika. Vijeće se na ambasadorskoj razini sastaje najmanje jednom sedmično, barem dvaput godišnje na razini ministara vanjskih poslova i ministara odbrane, a povremeno na razini šefova država ili vlada. Na kojoj god se razini odluke donose, one imaju jednaku važnost.
Sastancima Sjevernoaltantskog vijeća predsjedava glavni tajnik NATO-a. On se obično bira na mandat od četiri godine, ima ovlasti predlagati teme za rasprave, ali ne može samostalno donositi političke odluke, nego može djelovati u ime NATO-a kada se članice Saveza o tome slože. On je također glavni glasnogovornik Saveza, nalazi se na čelu međunarodnog osoblja, koje podupire rad država članica na razinama različitih odbora.
Odbor za odbrambeno planiranje nadležan je za većinu odbrambenih pitanja i tema povezanih s planiranjem kolektivne odbrane. Odbor ima iste ovlasti kao i Sjevernoatlantsko vijeće u pitanjima koja spadaju u njegovu nadležnost. Kao i u Vijeću, Odbor se obično sastaje na ambasadorskoj razini, a dvaput godišnje na razini ministara odbrane.
Ministri odbrane također se sastaju u Skupini za nuklearno planiranje, koja razmatra nuklearnu politiku Saveza i raspravlja o specifičnim političkim pitanjima povezanim s nuklearnim snagama.
Francuska je jedina zemlja koja nije dio NATO-ove integrirane vojne strukture i stoga njezini predstavnici ne sudjeluju u radu Odbora za odbrambeno planiranje niti u Skupini za nuklearno planiranje.
Za NATO-ovu vojnu strukturu nadležan je Vojni odbor, koji je najviše vojno tijelo u Savezu, ali spada pod političku nadležnost Sjevernoatlantskog vijeća. Na najvišoj razini Vojni odbor okuplja glavne zapovjednike oružanih snaga zemalja članica, a svakodnevno na razini svojih vojnih predstavnika.
NATO ima dva zapovjedništva - Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga u Evropi (SHAPE), sa sjedištem u Monsu u Belgiji, a kojem je na čelu Vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi (SACEUR). Drugo je Vrhovno savezničko zapovjedništvo za transformacije (SACT) sa sjedištem u Norfolku, SAD.
Do 2002. godine podjela ovlasti dvojice zapovjednika bila je zemljopisna, SACEUR je bio na čelu operacija u Evropi a SACT za operacije s druge strane Atlantika. Na summitu u Pragu 2002. godine, dogovorena je modernizacija vojne zapovjedne strukture, čime je SACEUR postao odgovoran za sve NATO-ove operacije bez obzira na mjesto gdje se odvijaju.
Romi proslavljaju svoj najveći praznik: Ovako izgleda Đurđevdan u naselju Gorica u Sarajevu
Talentovana Sara Vojičić zapjevala u sarajevskom tržnom centru i privukla pažnju prolaznika
