Nafta je izgradila Perzijski zaljev, desalinizirana voda ga drži u životu, a rat prijeti oboma

Stotine postrojenja za desalinizaciju nalaze se duž obale Perzijskog zaljeva, stavljajući pojedinačne sisteme koji snabdijevaju vodom milione ljudi u domet mogućih iranskih raketnih ili dronovskih udara. Bez tih postrojenja, veliki gradovi ne bi mogli zadržati sadašnji broj stanovnika.

U Kuvajtu oko 90 posto pitke vode dolazi iz desalinizacije, u Omanu otprilike 86 posto, a u Saudijskoj Arabiji oko 70 posto. Ova tehnologija uklanja so iz morske vode – najčešće tako što se provlači kroz ultra-fine membrane u procesu poznatom kao reverzna osmoza – kako bi se dobila slatka voda koja održava u životu gradove, hotele, industriju i dio poljoprivrede u jednoj od najsušnijih regija svijeta.

Za ljude koji žive izvan Bliskog istoka, glavni strah od rata s Iranom uglavnom je vezan za utjecaj na cijene energije. Zaljev proizvodi oko trećinu svjetskog izvoza sirove nafte, a prihodi od energenata oslonac su nacionalnih ekonomija. Borbe su već zaustavile tankerski saobraćaj kroz ključne brodske rute i poremetile rad luka, prisiljavajući neke proizvođače da ograniče izvoz kako se skladišni kapaciteti pune.

No infrastruktura koja gradove u Zaljevu snabdijeva pitkom vodom mogla bi biti jednako ranjiva.

"Svi Saudijsku Arabiju i njihove susjede doživljavaju kao petrodržave. Ali ja ih zovem kraljevstvima slane vode. Oni su vještački stvorene, fosilnim gorivima pogonjene supersile kada je riječ o vodi. To je i monumentalno dostignuće 20. stoljeća i određena vrsta ranjivosti", kaže Michael Christopher Low, direktor Centra za Bliski istok na Univerzitetu Utah.

Rat koji je počeo 28. februara napadima SAD-a i Izraela na Iran već je borbe približio ključnoj desalinizacijskoj infrastrukturi.

Iranski udari na luku Jebel Ali u Dubaiju 2. marta pali su na oko 19 kilometara od jednog od najvećih postrojenja za desalinizaciju na svijetu, koje proizvodi veliki dio gradske pitke vode.

Šteta je prijavljena i u kompleksu za proizvodnju električne energije i vode Fujairah F1 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i u kuvajtskom postrojenju za desalinizaciju Doha West. Prema dosadašnjim nalazima, šteta na ova dva objekta nastala je kao posljedica napada na obližnje luke ili od krhotina presretnutih dronova, a za sada ima malo dokaza da Iran namjerno cilja postrojenja za preradu vode, navode stručnjaci.

Mnoga postrojenja za desalinizaciju u Zaljevu fizički su integrisana s elektranama kao kogeneracijski objekti, što znači da bi napadi na elektroenergetsku infrastrukturu također mogli otežati ili zaustaviti proizvodnju vode.

Čak i tamo gdje su postrojenja priključena na nacionalne mreže s rezervnim napojnim pravcima, poremećaji se mogu prelijevati preko međusobno povezanih sistema, kaže David Michel, viši saradnik za sigurnost voda u Centru za strateške i međunarodne studije.

"To je asimetrična taktika. Iran nema isti kapacitet da uzvrati udarac Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu. Ali ima mogućnost da nametne troškove zaljevskim zemljama kako bi ih pritisnuo da intervenišu ili pozovu na obustavu neprijateljstava", kaže Michel.

Postrojenja za desalinizaciju imaju više faza - usisne sisteme, postrojenja za tretmani i izvore energije. Oštećenje bilo kojeg dijela tog lanca može prekinuti proizvodnju, objašnjava Ed Cullinane, urednik za Bliski istok u Global Water Intelligenceu, izdavaču specijaliziranom za vodnu industriju.

"Nijedan od tih objekata nije išta bolje zaštićen od gradskih područja koja trenutno pogađaju balističke rakete ili dronovi", kaže Cullinane.

Vlade zemalja Zaljeva i američki zvaničnici odavno su svjesni rizika koje ovi sistemi predstavljaju za regionalnu stabilnost.

Ako bi velika postrojenja za desalinizaciju bila isključena, pojedini gradovi mogli bi u roku od nekoliko dana izgubiti većinu pitke vode. Analiza CIA-e iz 2010. upozorila je da bi napadi na postrojenja za desalinizaciju mogli izazvati nacionalne krize u nekoliko država Zaljeva, a produženi zastoji mogli bi trajati mjesecima ako bi ključna oprema bila uništena.

Više od 90 posto desalinizirane vode u Zaljevu dolazi iz svega 56 postrojenja, navodi se u izvještaju, a "svako od tih ključnih postrojenja izuzetno je ranjivo na sabotažu ili vojnu akciju".

U jednoj procurjeloj američkoj diplomatskoj depeši iz 2008. upozoreno je da bi se saudijska prijestolnica Rijad "morala evakuisati u roku od sedmicu" ako bi postrojenje za desalinizaciju Jubail na obali Zaljeva, ili njegovi cjevovodi ili prateća energetska infrastruktura, bili ozbiljnije oštećeni.

Saudijska Arabija je od tada investirala u mreže cjevovoda, skladišne rezervoare i druge redundancije osmišljene da ublaže kratkoročne poremećaje, kao i UAE. No manje države poput Bahreina, Katara i Kuvajta imaju manje rezervnih kapaciteta.

Kako se zagrijavanje okeana povećava vjerovatnoća i intenzitet ciklona u Arapskom moru, raste i šansa da pogode kopno na Arapskom poluotoku, pri čemu bi olujni udari i ekstremne padavine mogli nadjačati drenažne sisteme i oštetiti obalna postrojenja za desalinizaciju.

Sama postrojenja doprinose problemu. Desalinizacija je energetski intenzivna, a postrojenja širom svijeta godišnje proizvode između 500 i 850 miliona tona emisija ugljika, što se približava oko 880 miliona tona koliko emituje kompletna globalna avioindustrija.

Nusproizvod desalinizacije, visokokoncentrirana rasolina, obično se ispušta nazad u more, gdje može naštetiti staništima na morskom dnu i koralnim grebenima, dok usisni sistemi mogu zarobiti i usmrtiti riblju mlađ, plankton i druge organizme na dnu morskog hranidbenog lanca.

Kako klimatske promjene pojačavaju suše, remete obrasce padavina i podstiču požare, očekuje se da će se desalinizacija širiti u mnogim dijelovima svijeta.

Tokom iračke invazije na Kuvajt 1990–1991. godine i naknadnog Zaljevskog rata, iračke snage sabotirale su elektrane i postrojenja za desalinizaciju dok su se povlačile, podsjeća Low sa Univerziteta Utah. Istovremeno, milioni barela sirove nafte namjerno su ispušteni u Perzijski zaljev, stvarajući jednu od najvećih naftnih mrlja u historiji.

Ogromna naftna mrlja prijetila je da kontaminira usisne cijevi za morsku vodu koje koriste postrojenja za desalinizaciju širom regije. Radnici su užurbano postavljali zaštitne barijere oko usisnih ventila ključnih postrojenja.

Uništavanje je Kuvajt u velikoj mjeri ostavilo bez pitke vode i ovisnim o hitnom uvozu. Potpuni oporavak trajao je godinama.

U novije vrijeme, jemenski pobunjenici Huti gađali su saudijska postrojenja za desalinizaciju usred regionalnih napetosti.

Ti incidenti ukazuju na širu eroziju dugogodišnjih normi protiv napada na civilnu infrastrukturu, kaže Michel, podsjećajući na sukobe u Ukrajini, Gazi i Iraku.

Međunarodno humanitarno pravo, uključujući odredbe Ženevskih konvencija, zabranjuje namjerno gađanje civilne infrastrukture neophodne za opstanak stanovništva, uključujući postrojenja za pitku vodu.

Potencijal štetnih cyber napada na vodnu infrastrukturu sve je veći razlog za zabrinutost. Tokom 2023. i 2024. američki zvaničnici okrivili su grupe povezane s Iranom za hakiranje nekoliko američkih vodovodnih komunalnih preduzeća.

Nakon pete godine ekstremne suše, nivo vode u pet rezervoara koji snabdijevaju Teheran pao je na oko 10 posto njihovog kapaciteta, što je navelo predsjednika Masouda Pezeshkiana da upozori da će možda morati evakuisati prijestolnicu.

Za razliku od mnogih zemalja Zaljeva koje se uveliko oslanjaju na desalinizaciju, Iran i dalje većinu vode dobija iz rijeka, rezervoara i iscrpljenih podzemnih vodonosnika. Zemlja upravlja relativno malim brojem postrojenja za desalinizaciju, koja osiguravaju tek dio nacionalnih potreba.

Iran se utrkuje da proširi desalinizaciju duž svoje južne obale i dio te vode prepumpa u unutrašnjost, ali infrastrukturna ograničenja, troškovi energije i međunarodne sankcije ozbiljno ograničavaju mogućnosti širenja.

"Već su prošlog ljeta razmišljali o evakuaciji prijestolnice. Ne usudim se ni zamisliti kako će biti ovog ljeta pod stalnom vatrom, s dugotrajnom ekonomskom katastrofom i ozbiljnom krizom vode", kaže Cullinane iz Global Water Intelligencea.