"Koliko ja znam... odmah": Kako su nespretno izgovorene riječi označile kraj jednog režima

U 19 sati, na kraju rutinske konferencije za novinare, partijski funkcioner Günter Schabowski promrmljao je nekoliko rečenica o novoj uredbi o putovanjima. Kada je upitan kada stupa na snagu, zastao je, nervozno listao papire i rekao: "Koliko ja znam... odmah".

Vijest je planula gradom brže od svjetla uličnih lampi. Ljudi su krenuli prema kontrolnim tačkama, prvo oprezno, zatim u talasima. Stražari su telefonirali, čekali naređenja koja nisu stizala. Oko 22:45 na prijelazu Bornholmer Strasse komandir Harald Jäger podigao je rampu. Nije bilo pucnja, nije bilo komande. Samo navala uzdaha i pljesak, kao kada se nakon dugog mraka napokon upali svjetlo.

"Zašto je zid uopće podignut"

Da bi se shvatila dramatičnost te večeri, treba se vratiti u august 1961. Istočnonjemačke vlasti, suočene s masovnim odlaskom stanovnika preko Berlina i odlivom stručnjaka i mladih, odlučile su zatvoriti prolaz kroz koju je istjecao cijeli jedan poredak. U noći 13. augusta, u operaciji tišine i žurbe, postavljene su žice, zatvoreni putni pravci i nabačene prve betonske prepreke. Službeni naziv bio je "Antifašistički zaštitni nasip", ali su svi znali da zid nije štitio, nego zadržavao. Između 1949. i 1961. iz DDR-a je pobjeglo oko 2,5 miliona ljudi, što je režim smatrao egzistencijalnom prijetnjom.

"Kako je građen i kako je funkcionisao"

Prvih dana to je bio labirint bodljikave žice i improvizacije. Vrlo brzo pretvoren je u hladnu mašineriju granice. Zid je okružio Zapadni Berlin u dužini od oko 155 kilometara, a standardni betonski segmenti bili su visoki oko 3,6 do 4 metra. Nije to bila jedna linija, nego sistem prepreka: prednji zid, stražnji zid, osvijetljena zona, patrolni put, signalne ograde, protivtenkovski jarci i preko tri stotine osmatračnica koje su gledale u isti prizor svakog dana. Između te dvije paralelne barijere vremenom je nastao "pojas smrti", očišćen od kuća i drveća, pod stalnim reflektorima i cijevima stražara. Na pojedinim dionicama bile su raspoređene mine i psi. Graničari su imali ovlasti da pucaju.

"Večer kad su riječi pobijedile beton"

Uvečer, 9. novembra 1989. sve se slilo u jedan gradski ritam. Ljudi su dolazili s ključevima u džepovima, noseći cvijeće, flaše piva, dječije igračke, fotoaparate. Čekali su da im neko objasni kako da prođu, pa su prošli sami. Na kontrolnim punktovima, umorni vojnici udarali su pečate koji više ništa nisu značili, a drugi su samo sklanjali pogled. Nekoliko sati nakon Schabowskijeve rečenice, kapije su se otvarale, masa je prelazila, a zid je postajao pozornica. Penjalo se na njega, plesalo, lupalo čekićima. Narednih dana bageri su otvarali nove prolaze, stari trgovi su povezani, a ulice su ponovo postale ulice, bez pregrada u sredini.

Na Brandenburg vratima, pod krunom kočije, ljudi su stajali na betonu i gledali jedni druge preko ničega. Zapad je dočekivao Istočnjake šampanjcem i cvijećem. Istočnjaci su kroz izloge gledali tropsko voće, igračke i lampe. Te noći Berlin nije bio mapa interesnih sfera, nego grad.

"Šta je zid ostavio iza sebe"

Rušenje je formalno trajalo do sredine devedesetih. Danas su sačuvani duži odlomci na obali Sprée, East Side Gallery i memorijal u Bernauer Strasse, kao i nekoliko tornjeva koji podsjećaju da je iznad grada godinama visio pogled s druge strane nišana. Ostalo su tragovi u pločnicima, muzejskim postavkama i sjećanjima. Svaki jubilej donosi svijeće, koncerte i izložbe, ali i tihe šetnje uz liniju koja je nekad dijelila susjede.

"Pouka zidova"

Berlinski zid podignut je da zaustavi bijeg, a završio je kao kulisa jedne od najneobičnijih pobjeda nesporazuma nad nasiljem. Sagrađen je da uozbilji hladni rat, a srušio se pod teretom riječi, kamera i odluke graničara da ne povuku okidač. Njegova duga, tvrda anatomija govori o strahu države od vlastitih građana. Njegov pad govori o tome koliko je brzo strah krhak kada mu se s druge strane pojave ljudi, bez drugih planova osim da prijeđu ulicu.

Te novembarske noći istočnonjemačke vlasti zaista su ukinule zabranu prelaska, makar i nespretnom rečenicom izgovorenom pred kamerama. Hiljade građana okupilo se i otpočelo rušenje, prvo simboličko, a zatim stvarno. Zid je pao, a zajedno s njim i granica u jednoj rečenici: "Koliko ja znam... odmah."