Kako je posljednje poniženje za Osmansko carstvo izrodilo pobunu i moćnu Tursku republiku

Osmansko carstvo je početkom 20. stoljeća već bilo daleko od svoje nekadašnje slave. Decenije gubitaka teritorija na Balkanu, uspon nacionalnih pokreta unutar njegovih granica i rastući pritisci evropskih sila polako su ga pretvarali u ono što su diplomate u to vrijeme cinično zvale “bolesnik na Bosforu”.

Prvi svjetski rat bio je konačna kocka. Osmansko carstvo je stalo na stranu Centralnih sila (Njemačke i Austro-Ugarske), što se pokazalo kao kobna odluka. Nakon poraza 1918., pobjedničke sile – Velika Britanija, Francuska i Italija – nisu imale namjeru ostaviti čak ni privid njegove moći.

Šta je Sèvres donio

Mirovni ugovor u Sèvresu bio je brutalno jasan: Anadolija i Istanbul ostajali su pod nominalnom osmanskom vlašću, ali s teškim ograničenjima. Grčka je dobila Smirnu (Izmir) i Trakiju, proširujući svoje granice duboko u ono što je stoljećima bilo osmansko srce. Francuska je dobila mandat nad Sirijom i Libanom. Velika Britanija je dobila mandat nad Palestinom, Irakom i Jordanom. Italija je trebala kontrolirati jugozapadnu Anadoliju. Kurdistanu je obećana autonomija, a eventualno i nezavisnost. Armeniji je priznat status nezavisne države.

Reakcija: Mustafa Kemal i rođenje otpora

U Istanbulu je sultan Mehmed VI. pristao na ponižavajuće uvjete, nadajući se da će barem sačuvati tron. Ali u unutrašnjosti Anadolije rađao se novi pokret. General Mustafa Kemal-paša (kasnije Atatürk) okupio je patriotske snage u Ankari i proglasio da osmanska vlada više ne predstavlja narod.

Turski nacionalni pokret pokrenuo je Rat za nezavisnost (1919–1923), boreći se protiv grčkih, armenskih, francuskih i italijanskih trupa, te domaćih separatista. U bitkama kod Sakarye i Dumlupınara turske snage izvojevale su ključne pobjede, a Grčka vojska je potisnuta iz Anadolije.

Uspjeh nacionalnog otpora doveo je do toga da je Sèvreski ugovor postao mrtvo slovo na papiru. Zapadne sile, suočene s realnošću na terenu, pristale su na pregovore. Rezultat je bio mirovni ugovor iz Lausanne iz 1923. godine, kojim je: Priznata suverena Republika Turska pod vodstvom Mustafe Kemala; Grčka povukla svoje trupe iz Anadolije; Obećanja o nezavisnosti Kurdistana i Armenije nestala iz međunarodnih dokumenata; Turska povratila kontrolu nad moreuzima (uz određene međunarodne garancije).

Historijski značaj

Ugovor iz Sèvresa često se opisuje kao “poniženje koje je ujedinilo naciju”. Umjesto da potvrdi smrt Osmanskog carstva i turske državnosti, on je postao katalizator stvaranja sekularne, moderne republike. Mustafa Kemal iskoristio je nacionalni bijes, odbacio sultanat i kalifat, te proveo duboke društvene i političke reforme koje su promijenile lice zemlje.

U turskom političkom diskursu postoji izraz "Sèvres sindrom", uvjerenje da stranci stalno planiraju podijeliti Tursku, baš kao 1920. godine. Taj osjećaj nepovjerenja prema Zapadu i danas oblikuje tursku vanjsku politiku.

Danas, 105 godina kasnije, Sèvres je u Turskoj i dalje simbol stranog uplitanja i pokušaja komadanja zemlje, ali i podsjetnik da poniženje nekada može biti i izvor snage.