Kako je Japan doslovno zaglavio na faks mašinama, disketama i pečatima s tintom

No, postoji strana Japana koju nećete pronaći u spomenutim i drugim sličnim filmovima. Ta strana su faks mašine, diskete i pečati s tintom, koji ne postoje u mnogim razvijenim državama.

Za stanovnike ove zemlje to u najboljem slučaju znači neprijatnost, a u najgorem slučaju želja da sebi čupaju kosu.

"Japanske banke su vrata za pakao. Možda bi slanje faksa pomoglo", sarkastični je komentar jednog korisnika Facebooka.

Razmjere ovog problema postale su zastrašujuće tokom pandemije koronavirusa, kada se japanska vlada borila nespretnim digitalnim alatima odgovoriti na krizu. Poslije toga je uložila veliki napor da premosti jaz u digitalizaciji, što je značilo i osnivanje agencije za digitalizaciju. To se dogodilo 36 godina poslije nastanka World Wide Weba (www) i pola stoljeća nakon što je poslan prvi e-mail.

Digitalizacija je sada ubrzana, ali se postavlja pitanje zašto je bilo potrebno toliko vremena da ona počne i da li će Japan po ovom pitanju sustići druge države.

Kako je Japan "zaglavio"

Japan nije uvijek bio u zaostatku. Naime, 1970-ih i 1980-ih je u cijelom svijetu bio predmet divljenja, što se ogledalo i u popularnosti kompanija kao što su Sony, Toyota, Panasonic i Nintendo. Međutim, to se počelo mijenjati pojavom računara i interneta.

Prema riječima Daisukea Kawaija, direktora Programa za ekonomsku sigurnost i politiku inovacija na Univerzitetu u Tokiju, dok je svijet prihvatao ekonomiju vođenu softverom, zemlja izlazećeg Sunca, sa svojom snagom u hardveru, sporo se prilagođavala toj promjeni. Istakao je da je niz faktora pogoršao problem.

Naime, Japan nije dovoljnu ulagao u informacijsku i komunikacijsku tehnologiju (IKT), a kako se njegova elektronska industrija smanjivala, inženjeri su se okretali stranim kompanijama. To je za posljedicu imalo vlast s niskom razinom digitalne pismenosti i nedostatak kvalificiranih tehnoloških radnika.

Različita ministarstva su vremenom usvojila vlastite, šarolike IKT strategije, ali nikada nije postojao jedinstven vladin napor, što znači da se javni sektor nikada nije pravilno modernizirao te je ostao zavisan o papirnim dokumentima i ručno rezbarenim, personaliziranim pečatima zvani hanko, a koji se koriste za provjeru identiteta. Utjecali su i kulturološki faktori.

"Japanske kompanije su poznate po kulturi izbjegavanja rizika, hijerarhijskom sistemu zasnovanom na senioritetu i sporom donošenju odluka - procesu zasnovanom na konsenzusu. Sve to je ometalo inovacije", istakao je Kawai.

Usljed značajnog smanjenja stope nataliteta, mnogo je više starijih nego mladih. Veći broj starijih znači i veće nepovjerenje prema novim tehnologijama, oprez zbog digitalnih prevara i preferiranje tradicionalnih metoda. Jonathan Coopersmith, profesor emeritus historije na Univerzitetu Texas A&M, naglasio je da je ta apatija bila široko rasprostranjena.

Naime, male firme i pojedinci nisu se osjećali obaveznim da pređu s faksa na računar - zašto kupiti novu skupu mašinu i učiti kako je koristiti, kada faks dobro radi i svi ga u Japanu koriste? Veće firme i ustanove poput bolnica te banke smatrale su previše remetilačkim modernizirati se za svakodnevne usluge.

"Što ste veći, to je teže promijeniti, posebno softver", kazao je Coopersmith, koji o japanskom odnosu prema faksu napisao u svojoj knjizi iz 2015.

Svaki novitet predstavlja pravnu glavobolju. Primjera radi, električni romobili su doveli do novih saobraćajnih propisa. Tako je i digitalizacija Japana zahtijevala promjenu nekoliko hiljada propisa, ali parlamentarci jednostavno nisu imali podsticaj da to urade. Uostalom, digitalizacija nije ključno pitanje na izborima.

Koliko Japanci nisu skloni velikim i naglim promjenama pokazuje i to da je 2021. bilo 400 prigovora iz različitih ministarstava na vladinu odluku o ukidanju faksa. Posebno je teško ukinuti ono što je ukorijenjeno u kulturi, kao što je pečat hanko. Ipak, Kawai očekuje da će Japan u narednih pet do 10 godina uspjeti u digitalizaciji sustići zapadne zemlje, piše CNN.