Široki makadamski put uzdiže se ka horizontu i stapa se njim, lijevo more kontejnera od rebrastog metala, zbijenih jedan do drugoga. Kontejnerski krajolik uokviruju stubovi za struju. Desno uz cestu je ograda. Iza nje: ništa - tu se završava kamp, piše DW.
Veliko terensko vozilo iz kojeg izlazi Jan Jessen doima se malim u poređenju sa izbjegličkim kampom Mam Rašan u sjeverozapadnoj oblasti Ninava u autonomnoj regiji Kurdistana, koji izgleda poput manjeg grada. Ovdje živi više od 1.500 jezidskih familija.
Novinar iz Esena Jan Jessen je razvojni humanitarac i provodi projekte u ovom regionu. Redovno dolazi ovdje u sjeverni Irak.
Šest godina rata
On je u posjeti porodici Mezafara Bergesa Matoa. On je Jezid, na kraju je tridesetih, izraz lica mu je prijateljski, ali život je ispisan na njegovom licu. Bore ga čine starijim. On i njegova porodica jedva su uspjeli pobjeći od terorističke milicije Islamska država (IS). U Mam Rašanu su od decembra 2015. - već šest godina.
Plavo, neugodno svjetlo, PVC pod u boji orahova drveta. Na njemu su, uz zidove, poredani tanki smeđi dušeci sa zlatnom mustrom. Na njih su sjeli Berges Mato i njegov gost. Na jednom od zidova je lajsna na koju su okačeni ključevi. Ovdje sve ima svoje mjesto.
Malu prostoriju - dnevni boravak - ne veću od 10 kvadratnih metara, brzo se popunjava sa sve više ljudi. Prije svega pristižu djeca. Neka od njih su djeca Mezafara i njegove supruge, ostala su iz komšiluka. Ona svojim velikim, radoznalim očima posmatraju posjetioce i slušaju razgovore odraslih. Domaćica servira vodu i čaj - stalno provjeravajući da li nekome od gostiju nešto fali.
Reportage zur Lage der Jesiden im Nordirak Menadžer izbjegličkog kampa Šero Semo Juki, Mezafar Berges Mato i Jan Jessen (s lijeva na desno)
Uvijek prisutna sjećanja
Jan Jessen, koji često dolazi ovdje u službi Caritasove pomoći izbjeglicama iz Esenu, zamolio je Mezafara Bergesa Matoa da ispriča priču o svojoj porodici. Berges Mato sklapa ruke, duboko udiše, stiska usne - i kima glavom.
Tišina prožima sobu. Vazduh je ispunjen gustim dimom cigareta. Čuje se samo zujanje klima-uređaja dok Mezafar Berges Mato, sjedeći prekriženih nogu, priča kako je bilo kada je došao Daeš - tako ovdje nazivaju IS. U to vrijeme, bili su u jednom selu u regiji Šingal. „Daeš je došao i zarobio nas, htjeli su nas natjerati da promijenimo vjeru“, kaže on. No, kao nekim čudom, uspjeli su pobjeći u planine.
Porodica Berges Mato je imala sreće, za razliku od mnogih drugih. Oko 12.000 ljudi je, prema podacima humanitarne organizacije Yazda, kidnapovano ili ubijeno u prvoj sedmici genocida. A nakon toga, mnogi su umrli od posljedica bijega i raseljavanja. Stari, slabi i svi koji nisu htjeli da pređu na islam. Djeca su indoktrinirana. Dječaci su obučavani u kampovima za IS borce, a djevojčice su ili držane kao seksualne robinje ili udavane za pripadnike te terorističke organiyacije. Veliki je broj onih koji se vode kao nestali, a i brojne žrtve nisu još ekshumirane iz masovnih grobnica.
Ali to je istorija. Takozvani IS poražen je u Iraku 2017. Zbog čega onda oko 300.000 Jezida žive kao interno raseljene osobe u autonomnoj regiji Kurdistan? Zašto se ti ljudi ni danas, skoro pet godina kasnije, ne mogu vratiti na svoja ognjišta?
Rat je završen i još su tu
Do odgovora se može doći kada se napusti autonomna regija Kurdistan i krene se na zapad prema Šingalu. Šingal - koji se naziva i Sindžar - je domovina Jezida iz koje su protjerani 2014. godine.
Pejzaž se iznenada promijenio čim je veliko terensko vozilo, nakon prelaska granice, ušlo u dio zemlje koji kontroliše Bagdad. Bodljikava žica, mitraljezi, karaule. Jedva da se može vidjeti pokoja vlat trave, nema drveća - smeđi pustinjski pejzaž na kome se nalaze bombardirane i polupane školjke automobila, kao da su na brzinu skrenule s puta. Prazne kuće, gomile šuta i plastičnog otpada posvuda. Stiče se utisak da se došlo u sasvim drugu zemlju.
U sjevernom Iraku se na svakih nekoliko stotina metara nalazi kontrolni punkt. Na svakom drugom se mora zaustaviti i čekati. Ponekad to traje čak i satima. Jessen uvijek izlazi iz auta da zapali cigaretu. Teško naoružani ljudi ga ne izbacuju tako brzo iz njegovog unutarnjeg mira.
Vojnici u rukama drže američke jurišne puške M16 ili kalašnjikove. Ručne bombe i šaržeri vise na njihovim prslucima za municiju. Torbice za municiju su ukrašene zakrpama sa lobanjama. Samovolja ovdje odlučuje da li će neko nastaviti put ili će ostati da čeka.
Sigurnost je za Jezide najveća prepreka povratku
"U različitim regijama postoje različiti problemi“, kaže Thomas Schmidinger u intervjuu za DW. Austrijski politikolog provodi istraživanje o etničkim i vjerskim manjinama na Bliskom istoku.
Sigurnosna situacija u regiji Šingal je napeta i komplicirana, jer je u njoj prisutan veliki broj milicija pod kontrolom raznih strana. Primjerice, YPG, koja je bliska Kurdskoj radničkoj partiji PKK, koju Njemačka, SAD i EU klasificiraju kao terorističku organizaciju. Ili "Jedinice narodne mobilizacije" (Hašd-al-Šabi milicije) koji su dijelom bili pod uticajem Irana i borci Pešmerge. Među njima je i svuda zastupljena regularna iračka vojska. Istovremeno, Turska redovno vrši bombardiranje.
Sigurnosna situacija je veliki problem za jezidske povratnike. “Činjenica je da je na jugu postojao relativno veliki broj pristalica i aktivnih boraca takozvanog IS-a koji su živjeli u arapskim selima i gradovima neposredno uz jezidska naselja i djelimice još uvijek tu žive”, kaže Schmidinger. Za mnoge koji su preživjeli genocid, nezamislivo je da se vrate tamo gdje njihovi mučitelji i sada žive.
No, neke porodice su se već vratile u mali grad Sinun u sjevernom Šingalu. Tu je relativno sigurno, kaže Schmidinger.
Iz tog razloga je Caritasova pomoć izbjeglicama iz Essenu prošle godine ovdje uspješno pokrenula projekat izgradnje staklenika za uzgoj povrća. I to je sljedeća stanica na Jessenovom putovanju.
Reportage zur Lage der Jesiden im Nordirak Jan Jenssen obilazi povratnike u Sinunu
Humanitarna pomoć kao prvi korak
„Sada ovdje pokušavamo provesti projekte kako bi povratnicima omogućili lakši početak života na svojim ognjištima“, kaže Jan Jessen. Popodnevno sunce mu obasjava lice, a iza njegovih ramena se prostire planinski lanac Šingal. Pored njega, pod bijelom plastičnom folijom raste povrće: uglavnom krastavci i začinsko bilje. Glineno tlo na kojem Jessen stoji ispucalo je, poput isušenog riječnog korita. Šlaufi za vodu isprepletani su između plastenika.
Novim projektom staklenika Caritasova pomoć izbjeglicama iz Essena želi se suprotstaviti jednom od najvećih problema u regiji. "Ljudi kada se vrate nemaju posao. Osim što je infrastruktura uništena i sigurnosna situacija nešto teža, oni prije svega nemaju radna mjesta."
Pomoć izbjeglicama svojim pilot projektom želi pokazati da je moguće - da se ovdje može raditi i da je relativno sigurno. Prije svega se, iako ne puno, može nešto i zaraditi. Jedna porodica može zaraditi oko 150 dolara od berbe staklenika. A i sama može živjeti od uroda.
Projekat izgradnje staklenika će nekima olakšati povratak. Ali, prije svega, regija Šingal treba političko rješenje, kaže stručnjak za Bliski istok Schmidinger. "U svakom slučaju, svi lokalni akteri moraju se dogovoriti. Bez toga neće biti mirnog rješenja za Sinđar."
Sve dok se politička situacija ne razjasni i ne bude zagarantirana sigurnost u regionu, porodica Mezafara Bergesa Matoa ostaće u Mam Rašanu. On, njegova supruga i djeca više vole živjeti u izbjegličkom kampu u skučenom kontejneru nego se vratiti na svoje ognjište, jer svjesni su da su ovdje u kurdskom sjevernom Iraku sigurni.
I njegov desetogodišnji sin Ajad. U trenerci FK Barselone, sa digitalnim satom na ruci, na prvi pogled izgleda da se ne razlikuje mnogo od djece u Nemačkoj. Šta su njegovi snovi "Samo želim da preživim", kaže Ajad, stidljivo se smješkajući kao da traži previše.
Odjel radiologije u ASA Bolnici na putu da bude dostupniji svim građanima BiH
