Irska je jedina od 27 zemalja članica kojoj ustav nalaže da se o evropskim ugovorima odlučuje na referendumu. Prvi put, 12. juna prošle godine protiv Lisabonskog ugovora glasalo je 53,4 posto onih koji su izišli na referendum, a 46,6 bilo je "za".
Zadnja istraživanja javnog mnijenja pokazuju da se podrška Lisabonskom ugovoru kreće oko 55 posto, 27 posto Iraca namjerava glasovati protiv, a nešto manje od 20 posto je neodlučno. Većina analitičara slaže se u tome da je financijska i ekonomska kriza koja je teško pogodila Irsku u drugoj polovici prošle godine u velikoj mjeri pridonijela promjeni raspoloženja birača, koji se pribojavaju da bi još jedno "ne" dovelo do izolacije Irske unutar EU-a, što bi otežalo izlazak iz krize.
Za razliku od evropskog ustava, koji je propao na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj u proljeće 2005. godine, čelnici EU-a nisu odustali od Lisabonskog ugovora nakon negativnog irskog referenduma.
Evropski partneri zatražili su od Dublina da analizira razloge odbacivanja ugovora i predloži moguće rješenje za nastalu situaciju. Prema tim analizama, negativan rezultat referenduma pripisan je uspješnoj kampanji protivnika ugovora koji su tvrdili da će Irska prihvaćanjem toga ugovora izgubiti vojnu neutralnost, da će morati dopustiti pobačaj, izgubiti pravo da sama odlučuje o svom poreznom sistemu i da će izgubiti svoga povjerenika u Evropskoj komisiji.
Čelnici EU-a izrazili su spremnost da Irskoj daju jamstva kojima bi se otklonili strahovi birača uz uvjet da to ne otvara pitanje ponovne ratifikacije Lisabonskog ugovora u onim zemljama u kojima je to već učinjeno, a Dublin je tražio da ta jamstva budu pravno obavezujuća kako bi imao s čime ponovno izići pred birače i tražiti od njih da glasuju.
Na samitu u junu ove godine utvrđeno je da se ta jamstva ratificiraju kao protokol prvog pristupnog ugovora kod sljedećeg proširenja, a to će po svoj prilici biti pristupni ugovor s Hrvatskom, koji se mora ratificirati u svim zemljama članicama. Na taj se način izbjegava ponovna ratifikacija Lisabonskog ugovora u onim zemljama u kojima je to već učinjeno.
S očekivanim prihvaćanjem u Irskoj, priča s Lisabonskim ugovorom neće biti završena. Dobije li podršku irskih birača, preostaje još dovršetak postupka ratifikacije u Poljskoj i Češkoj, u kojima su parlamenti dovršili ratifikacijski postupak, ali nedostaju još potpisi šefova država. Poljski predsjednik Lech Kaczynski je obećao da će potpisati ratifikaciju kada Lisabonski ugovor potvrde Irci i s njegove strane ne očekuju se problemi.
Stvari drukčije stoje s češkim predsjednikom Vaclavom Klausom, koji bi mogao pokušati odgoditi dovršetak ratifikacije Lisabonskog ugovora sve do sljedećih parlamentarnih izbora u Velikoj Britaniji, koji bi se, prema očekivanjima, trebali održati u proljeće sljedeće godine.
Britanski opozicioni čelnik David Cameron, čiji konzervativci imaju velike izglede da pobijede danas vladajuće laburiste, već je obećao da će raspisati referendum o Lisabonskom ugovoru ako ne stupi na snagu do trenutka kada on dođe na vlast. Imajući u vidu evroskeptičnu britansku javnost, Lisabonski ugovor teško bi prošao na eventualnom referendumu.
Grupa čeških senatora lojalnih predsjedniku Klausu zatražila je u utorak od ustavnog suda da ponovno razmotri usklađenost Lisabonskog sporazuma s češkim ustavom, a Klaus bi odgodu stavljanja potpisa mogao pravdati time da čeka pravorijek ustavnog suda. Češki ustavni sud već se ranije, na zahtjev evroskeptičnih senatora, očitovao o Lisabonskom ugovoru, ali samo o njegovim pojedinim odredbama. To su sada isti senatori iskoristili kako bi zatražili da se preispita cjelina Lisabonskog ugovora, a ne njegove pojedine odredbe.
Međutim, francuski državni tajnik za evropske poslove Pierre Lellouche izjavio je u ponedjeljak u Bruxellesu kako ne vjeruje da će Klaus moći dugo blokirati ugovor.
- Klaus neće moći dugo izdržati. Pritisak na njega bit će vrlo jak i ako bude želio blokirati institucionalnu sudbinu 500 miliona Evropljana, bit će neugodnih stvari za Češku Republiku, rekao je Lellouche.
Lisabonski ugovor, koji je u velikoj mjeri zadržao rješenja iz propalog evropskog ustava, trebao bi osigurati lakše funkcioniranje Unije.
Najvažnija promjena koju donosi odnosi se na način odlučivanja u Evropskoj uniji. Uvodi se novi sistem dvostruke većine, što znači da je odluka prihvaćena ako za nju glasa 55 posto država članica, koje predstavljaju najmanje 65 posto građana Evropske unije.
Druga velika novost jest uvođenje funkcije predsjednika Evropskog vijeća na mandat od dvije i pol godine, umjesto sadašnjeg sistema rotirajućeg šestomjesečnog predsjedništva. Sistem rotirajućeg predsjedništva međutim ostaje kod ministarskih vijeća, osim kada je u pitanju Vijeće za opće i vanjske poslove kojim će predsjedavati Visoki predstavnik za vanjsku politiku.
Ta osoba koja će ujedno biti i potpredsjednik Evropske komisije bit će zadužena za vođenje vanjske politike Unije. To je, prema propalom Ustavu, trebao biti ministar vanjskih poslova EU-a, ali se odustalo od naziva ministar jer asocira na državu, a Britanija prije svega ne želi da EU ide u pravcu federacije.
Također je bitno smanjen broj područja o kojima se odlučuje konsenzusom i u kojima bi se ubuduće odluke donosile dvostrukom većinom.
Jedna od najvećih historijskih misterija riješena: Naučnici pročitali spis star 2.000 godina
