Historija jednog progona: Ko su muslimani Rohingye nad kojim se provodi genocid u Mijanmaru
Rohingye su pretežno sunitski muslimani sa sjevera države Rakhine, nekadašnjeg Arakana, na zapadu Mijanmara uz granicu s Bangladešom. Prije 2017. godine u Mijanmaru ih je živjelo oko 1,4 miliona, navodi Al Jazeera.
Ko su Rohingye
Rohingye sebe smatraju potomcima muslimana koji su u Arakanu živjeli prije britanske vlasti. Arakan je od 15. do kraja 18. stoljeća bio nezavisno kraljevstvo s prijestolnicom u Mrauk U, nastalo kao vazal Bengalskog sultanata i blisko povezano s Bengalom. Nakon što ga je 1784. godine osvojila Burma, hiljade ljudi pobjegle su u Chittagong.
Britanci su Arakan zauzeli nakon Prvog anglo-burmanskog rata 1824. godine i podsticali doseljavanje radnika iz Chittagonga na plodnu zemlju. Vlasti Mijanmara sve Rohingye smatraju upravo tim kolonijalnim doseljenicima i nazivaju ih "Bengalcima", dok Rohingye i organizacije za ljudska prava tvrde da su starosjedioci Arakana.
Zašto ih većina ne prihvata
U zemlji u kojoj su većina budisti, nacionalisti Rohingye predstavljaju kao strance i muslimane koji visokim natalitetom žele preuzeti zemlju. Napetosti su najveće s Rakhinima, budističkom većinom u Arakanu, a sukobi između dvije zajednice sežu do Drugog svjetskog rata, kada su, prema Human Rights Watchu (HRW), hiljade Rohingya pobjegle u današnji Bangladeš.
Vojne vlasti su ovu netrpeljivost i koristile. Prema Memorijalnom muzeju holokausta SAD-a, vojska je krajem osamdesetih, dok su građani tražili demokratske reforme, pokrenula novu kampanju protiv Rohingya da skrene pažnju javnosti.
Protjerivanja 1978. i 1991. godine
Vojska je 1978. godine pokrenula operaciju Nagamin (Kralj zmajeva), službeno popis građana i "stranaca". Do maja te godine više od 200.000 Rohingya pobjeglo je u Bangladeš, navodi HRW. Većina je kasnije vraćena, ali mnogi bez dokumenata, pa su ih vlasti otad smatrale strancima.
Vojna vlada generala Ne Wina 1982. godine donijela je zakon koji državljanstvo veže za etničku pripadnost. Zakon priznaje 135 etničkih grupa, a Rohingye nisu na tom spisku. Tako su postali jedna od najvećih zajednica ljudi bez državljanstva na svijetu, s ograničenim kretanjem, bez prava glasa i bez pristupa nizu zanimanja.
U novom talasu 1991. i 1992. godine više od 250.000 Rohingya pobjeglo je pred prisilnim radom, silovanjima i vjerskim progonom vojske.
Monasi koji su raspirivali mržnju
Posebnu ulogu u širenju mržnje imali su nacionalistički budistički monasi. Najpoznatiji je Ashin Wirathu iz Mandalaya, predvodnik pokreta 969, koji je pozivao na bojkot muslimanskih radnji i tvrdio da muslimani žele zavladati Mijanmarom. Ranije je odslužio devet godina zatvora zbog podsticanja mržnje prema muslimanima, a magazin Time ga je 2013. nazvao licem budističkog terora.
U septembru 2012. godine predvodio je skup monaha u Mandalayu koji je podržao plan tadašnjeg predsjednika Thein Seina da se Rohingye pošalju u drugu zemlju. Nakon zabrane pokreta 969 njegovi članovi osnovali su organizaciju Ma Ba Tha, koja je izborila zakone koji otežavaju brakove budistkinja s pripadnicima drugih vjera.
Mržnja se najviše širila Facebookom. Marzuki Darusman, predsjedavajući UN-ove misije za utvrđivanje činjenica o Mijanmaru, rekao je 2018. da su društvene mreže imale "odlučujuću ulogu". Gambija je u podnescima sudu u Hagu navela da je Wirathu tokom operacija 2017. putovao Rakhineom uz vojnu pratnju i podsticao podršku genocidu.
Wirathua i druge radikalne monahe osuđivali su i ugledni budistički monasi, koji su govor mržnje nazivali kršenjem monaškog kodeksa. Najviše budističko vijeće Mijanmara zabranilo mu je 2017. propovijedanje na godinu dana.
Prvi talas nasilja 2012. godine
U junu i oktobru 2012. godine, nakon kampanje mržnje koju su predvodili budistički nacionalisti, u Rakhineu su izbili napadi na Rohingye i druge muslimane. Prema HRW-u, u njima su učestvovali i lokalni zvaničnici i snage sigurnosti. Raseljeno je više od 140.000 ljudi, a dio njih vlasti su nakon toga smjestile u odvojene kampove u Sittweu, glavnom gradu države.
"Operacije čišćenja" 2016. i 2017. godine
Vojska je u oktobru 2016. pokrenula prvu, a 25. augusta 2017. drugu i znatno veću operaciju u sjevernom Rakhineu. Povod su bili napadi naoružane grupe Arakanska armija za spas Rohingya (ARSA) na policijske stanice.
Uslijedili su masakri, silovanja i paljenje sela, a oko 740.000 Rohingya pobjeglo je u Bangladeš. Mijanmar od početka tvrdi da se radilo o borbi protiv terorista.
Sedam godina pred sudom
Gambija je tužbu podnijela u novembru 2019. godine uz podršku Organizacije islamske saradnje. Tadašnji gambijski ministar pravde Abubacarr Tambadou, ranije tužilac Međunarodnog tribunala za Ruandu, slučaj je preuzeo nakon posjete kampovima u Bangladešu, gdje su ga, kako je rekao, priče izbjeglica podsjetile na genocid u Ruandi.
Bilo je to prvi put da je država bez ikakve direktne veze sa zločinima tužila drugu državu na osnovu Konvencije o genocidu. Sud je u januaru 2020. jednoglasno naložio Mijanmaru privremene mjere za zaštitu Rohingya, a u julu 2022. odbacio je sve prigovore Mijanmara na nadležnost. U postupak se uključilo i 11 država, među njima Kanada, Njemačka, Nizozemska i Francuska.
Šta je sud utvrdio
Sud je danas sa devet glasova za i šest protiv presudio da je Mijanmar počinio genocid nad Rohingyama u sjevernom Rakhineu. Predsjednik suda Yuji Iwasawa naveo je da su snage sigurnosti ubile oko 10.000 Rohingya, počinile rašireno seksualno nasilje i ekstremno nasilje nad djecom te napadale ljude dok su bježali.
Prema pisanju IBTimesa, sud je sa 11 glasova prema četiri utvrdio da Mijanmar nije kaznio počinioce, a sa 10 prema pet da je dužan obeštetiti pripadnike rohingijske zajednice. Odbačeno je samo da je Mijanmar direktno i javno podsticao na genocid.
Al Jazeera navodi da je sud Mijanmaru naložio da prekine nasilje, istraži i kazni odgovorne te omogući siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica, vraćanje imovine i potragu za nestalima. Iznos odštete nije određen, a Mijanmar u roku od dvije godine mora podnijeti plan.
Presuda je konačna i bez prava na žalbu. Ovo je prvi put da je ovaj sud neku državu proglasio odgovornom za počinjenje genocida. U predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije 2007. godine utvrđeno je da je u Srebrenici počinjen genocid, ali je Srbija odgovarala samo za to što ga nije spriječila i nije kaznila počinioce.
Šta se dešava danas
Vojnom operacijom 2017. godine komandovao je Min Aung Hlaing, koji je 2021. izveo državni udar, a danas je predsjednik nakon izbora koje HRW ocjenjuje lažnim. Zemlja je od udara u građanskom ratu.
U Rakhineu se od kraja 2023. godine bore vojska i Arakanska armija, pretežno budistička pobunjenička grupa koja sada kontroliše veći dio te države. HRW navodi da obje strane Rohingye tjeraju na prisilni rad i u svoje redove. U Mijanmaru je, prema Al Jazeeri, ostalo oko 520.000 Rohingya.
U Bangladešu je, prema podacima UNHCR-a i vlade Bangladeša koje prenosi bdnews24, registrovano 1.202.034 Rohingya u kampovima u Cox's Bazaru i na ostrvu Bhasan Char. Od 2023. godine pristiglo je oko 155.000 novih izbjeglica. U devet godina u Mijanmar nije vraćen nijedan, a porcije hrane su smanjene zbog manjka novca donatora.
Sud nema mehanizam kojim bi natjerao Mijanmar da izvrši presudu. Gambija se, prema Povelji UN-a, može obratiti Vijeću sigurnosti, koje to do sada nijednom nije učinilo ni u jednom predmetu. Richard Horsey iz Međunarodne krizne grupe za Radio Free Asia ocijenio je da će biti ključno hoće li vlade koje ignorišu presudu za to platiti ikakvu cijenu.
Paralelno teku i krivični postupci protiv pojedinaca. Tužilac Međunarodnog krivičnog suda u novembru 2024. zatražio je nalog za hapšenje Min Aung Hlainga, o čemu sud još nije odlučio, a argentinski sud je u februaru 2025. izdao naloge za hapšenje 25 osoba, među kojima je i on.