Reportaža iz Ukrajine
0

Halyna (87) iz Sumija svaki dan plete mreže za ukrajinske vojnike

Piše: S. H.
Foto: Anna Klochko
Ukrajinska novinarka i fotoreporterka Anna Klochko, koja trenutno boravi u Sarajevu, donosi reportažu iz Sumija, grada nadomak ruske granice i fronta, o 87-godišnjoj volonterki koja gotovo svaki dan radi za ukrajinske vojnike.

Anna Klochko u Sarajevu boravi kao učesnica programa Paul Lowe Residency, koji organizira The VII Foundation u spomen na pokojnog britanskog fotoreportera Paula Lowea. Klix.ba donosi njenu reportažu iz Sumija o 87-godišnjoj volonterki Halyni Solovei, a prevod teksta uradio je Nedim Jahić.

U Sumiju, nadomak ruske granice i linije fronta, desetine žena, većinom starijih, dane provode pletući maskirne mreže i šijući neophodne potrepštine za ukrajinske vojnike. Najstarija volonterka ima 87 godina. Uprkos bolovima u rukama i leđima, u radionicu dolazi gotovo svaki dan. Kaže da ne može ostati kod kuće kad pomisli na vojnike koji se smrzavaju u rovovima.

"Ponekad se ujutro probudim i pomislim: 'Ostat ću još malo u toplom krevetu.' Ali onda se sjetim momaka u rovovima. Možda su baš sada gladni ili se smrzavaju. Kako ja mogu ovako ležati? Pa ustanem i odem na posao. Možda će nekoga zaštititi neka od mreža koje smo isplele, sakriti ga od neprijatelja i spasiti mu život."

Ovako 87-godišnja Halyna Solovei, najstarija volonterka u jednom od najvećih volonterskih centara u Sumiju, objašnjava svoju svakodnevicu. Plete maskirne mreže, kroji tkaninu, pomaže pri šivanju pokrivača i prihvata sve ostale poslove koje treba obaviti. Obično planira ostati dva-tri sata, ali često radi mnogo duže.

"Pomislim: 'Šta sam to zapravo postigla za samo nekoliko sati? Ostat ću još malo i uraditi još nešto.' I prije nego što shvatim, prođe cijeli dan. Dolazim gotovo svaki dan, osim kad povremeno uzmem slobodan dan da stignem obaviti kućne poslove", kaže.

Halyna ne krije da joj je posao sve teži. Višesatno rezanje materijala makazama i noževima ostavlja traga.

"Mislite li da me ruke ne bole? Neka jutra jedva ispravim prste. Boli me vrat, bole me leđa, bole me noge. Ali ipak idem."

No upravo u radionici, kaže, uspijeva na neko vrijeme zaboraviti na bol.

"Ovdje imamo divnu grupu ljudi. Uđete, i na nekoliko sati zaboravite na sve svoje boljetice. Onda polako krenete kući i odmorite se. Ali sutradan ujutro opet počnete misliti na momke. Mi spavamo u toplim krevetima, imamo hranu, pijemo vrući čaj. A oni su tamo, u rovovima... To su naši sinovi, naši unuci, naši praunuci. Srce me boli za njima."

Radionica koja radi u tri smjene

Dobrotvorna fondacija "Mi tu - Sjeverni forpost" (Ми тут - Північний форпост), u kojoj Halyna volontira, okuplja desetine stanovnika Sumija. Većina njenih redovnih volontera su penzionerke, mnoge u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Dolaze i mlađi, nakon redovnog posla, pa nekoliko sati pomažu u pletenju maskirnih mreža.

Radionica radi u tri smjene, sedam dana sedmično. Po cijelom prostoru postavljeni su veliki okviri na kojima žene pletu maskirne mreže za prikrivanje vojnih vozila, položaja i zemunica. Neke režu materijal na trake, druge ih ugrađuju u mrežu, a treća grupa radi na šivaćim mašinama.

Od početka ruske invazije punog obima maskirne mreže postale su jedan od najhitnije potrebnih proizvoda koje prave ukrajinski volonteri. Pomažu da se vojni položaji i oprema sakriju od neprijateljskog osmatranja. Boje i materijali mijenjaju se sa godišnjim dobima: zelena i smeđa ustupaju mjesto bijeloj kako se približava zima.

Izrada velike mreže može potrajati nekoliko ljudi tri do četiri dana. Od marta 2024, kada je centar počeo voditi evidenciju, njegovi volonteri napravili su više od 2.400 maskirnih mreža.

Ali to nije sve što žene iz Sumija proizvode. U šivaćoj radionici prave madrace, jastuke, posteljinu, tople kape, balaklave, čarape od flisa i druge neophodne potrepštine. Madraci s vodootpornim navlakama posebno su traženi među vojnicima koji moraju spavati u vlažnim, hladnim zemunicama i rovovima.

Za Halynu i njene koleginice volonterke važno je znati da svaki predmet koji naprave može makar malo olakšati život na frontu. Maskirne mreže, pak, mogu više od toga da sakriju položaje ili opremu od neprijatelja. Mogu spasiti živote, i nesumnjivo su to mnogo puta učinile.

"Mreža, naravno, neće zaštititi vojnika od hladnoće. Ali može ga sakriti od neprijatelja da ne vidi gdje se nalazi", objašnjava Halyna.

Život koji je ponovo postao rad

Veći dio života Halyne Solovei oblikovala je vojna služba njenog muža.

"Moj muž je bio vojnik, a i moj sin. Ali njih dvojice više nema", kaže tiho.

Do 1988. porodica se često selila iz jednog vojnog garnizona u drugi. Nakon što se muž povukao iz službe, konačno su se skrasili u Sumima.

Nakon izbijanja rata 2014. Halyna je živjela običnim penzionerskim životom, brinući o povrtnjaku i kućnim poslovima.

Ali kada je Rusija 2022. pokrenula invaziju punog obima, odlučila je da mora nešto učiniti da pomogne ukrajinskoj vojsci.

"Nisam mogla pomoći novcem, pa sam pomislila, možda bih bar nešto korisno mogla raditi rukama? Čula sam za ovaj volonterski centar i došla sam."

Isprva je plela maskirne mreže. Kasnije je naučila i druge poslove. Sada je spremna prihvatiti sve što treba uraditi, čak i ako to znači naučiti nešto sasvim novo.

"Ako me neko nešto zamoli, jednostavno se prihvatim posla. A ako ne znam kako, naučit ću."

Nisu svi spremni raditi besplatno

Halyna Solovei ne volontira samo sama, nego pokušava privući i druge. Posebno je zbunjuju starije komšije koje satima sjede na klupama ispred zgrada.

"Prolazim pored njih na putu na posao, sjede tamo. Vraćam se, još uvijek sjede. Kažem im: 'Dođite nam pomoći plesti mreže, makar samo dva-tri sata!'"

Čak prilazi potencijalnim volonterima u javnom prijevozu. Ali malo ko prihvati poziv.

"Pitaju plaća li se. Kažem im da radimo besplatno. Obećaju da će doći jednom, a ja kažem: 'Zašto ne odmah? Sve ću vam pokazati!'"

Obično, međutim, ljudi brzo nađu izgovore.

Kad se potencijalni volonteri žale da su umorni ili da ih bole ruke, Halyna ima spreman odgovor: "A mislite li da mene ne bole?"

Sa 87 godina nalazi snage za mukotrpan rad gotovo svaki dan. Ali nisu svi spremni posvetiti svoje vrijeme i energiju neplaćenom volontiranju.

Postoji, međutim, još jedan sasvim razumljiv razlog zbog kojeg radionica teško privlači pomoćnike: opasnost.

Rad pod vatrom

Sumi žive pod stalnom prijetnjom ruskih napada. Grad je redovno meta navođenih zračnih bombi, jurišnih dronova i FPV dronova.

Četvrt u kojoj se nalazi volonterska radionica posebno je opasna. Ruske zračne bombe više puta su pogodile to područje, a dronovi Shahed pogodili su obližnje stambene zgrade. FPV dronovi također ulijeću u četvrt, a njihovi operateri namjerno ciljaju civile.

Stoga je potpuno razumljivo da se neki ljudi boje dolaziti u radionicu, osobito uvečer, kada nakon smjene moraju kući po mraku.

Sam volonterski centar također su oštetili ruski udari. Neki volonteri su sasvim napustili Sume, a drugi su prestali dolaziti zbog opasnosti.

A ipak se posao nastavlja.

Većina volontera su starije žene koje do radionice stižu po kiši i snijegu, uprkos zračnim uzbunama i neprospavanim noćima provedenim u slušanju eksplozija. Tokom nestanka struje nastavljaju raditi uz svako ograničeno osvjetljenje koje imaju.

Maskirne mreže koje izrađuju satima i danima šalju se na front. Gdje će tačno biti upotrijebljene i čije živote mogu spasiti, žene vjerovatno nikada neće saznati.

To je njihovo svakodnevno junaštvo: tih, iscrpljujući i opasan rad koji pomaže održavati ukrajinsko zaleđe.

Paradoksalno, jedan od najvećih volonterskih centara u Sumima, koji godinama podržava ukrajinsku vojsku, sada i sam treba pomoć.

Prema riječima direktorice centra, Larysa Hnidenko, samo materijal košta oko 1.000 eura mjesečno. Porasli su i troškovi zakupa i komunalija. Ranije su finansijsku podršku pružali lokalni poduzetnici, ali su ruski napadi oštetili mnoge njihove objekte, pa su neki morali smanjiti poslovanje ili se potpuno ugasiti. Zbog toga su sredstva za volontere sve manja.

Uprkos svim ovim izazovima, radionica i dalje radi.

Halyna Solovei ne zna koliko će još dugo imati snage da dolazi svaki dan. Ponekad nakon smjene jedva stigne kući. Ipak, kada je upitana o planovima za budućnost, odgovara bez oklijevanja:

"Nastavit ću pomagati. Dok sam živa, dok mogu hodati i disati, pomagat ću našim momcima. Dokle god mogu i na koji god način mogu."

Dodajte Klix.ba među omiljene izvore na Googlu
Komentari
Za komentarisanje je potrebna prijava. Prijavi se
Možda vas zanima