Emir Hadžikadunić: Iza svake vojne pobjede Izraela, uslijedio je neki oblik strateškog neuspjeha

Izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa i članova njegove administracije o povodima i krajnjim ciljevima napada na Iran često su kontradiktorne. U svega nekoliko dana čuli smo niz različitih, pa i međusobno suprotstavljenih poruka. Šta je, zapravo, američki end game u ovom sukobu?

Islamska Republika Iran je generacijsko pitanje za sve američke administracije od 1979. godine. Ta historija američko-iranskih odnosa je historija nasilja i propuštenih prilika. Prije pojave Trumpa, administracije od Kartera, preko Regana, Busha starijeg, Klintona itd., pokušavale su izolirati Iran, uvodile su sankcije, primjenjivale politiku kontainmenta, prijetile silom, ali povremeno i pregovarale te pronalazile zajednički interes, recimo početkom 1990-ih u Iraku ili krajem 1990ih i početkom 2000-ih u Afganistanu. Jedino se administracija Regana upustila u kraću pomorsku vojnu konfrontaciju s Iranom krajem iračko-iranskog rata. Međutim, Trump je nadmašio sve dotadašnje strategije.

Njegov ili američki end-game treba promatrati na tri nivoa: ličnom, operativnom i strateškom. Na ličnom nivou riječ je o egocentričnom ratu Donalda Trumpa za političku slavu koju niko prije njega nije ostvario. Istovremeno, Trump mora politički otplatiti stotine miliona dolara donacija proizraelskih lobističkih milijardera. Iza njegovog ega kriju se i operativni ciljevi Sjedinjenih Država, dekapitacija iranskog vojnog i političkog vodstva te uništavanje iranske sposobnosti za odbranu. Strateški cilj najvišeg reda jeste rušenje iranskog režima. Alternativno, može se govoriti o promjeni ponašanja Islamske Republike po modelu Venecuele. Trump, barem retorički, nije pretjerano impresioniran iranskom opozicijom u dijaspori, slično kao u slučaju Venecuele.

Ima li Kine u američkim kalkulacijama s Iranom?

Na velikoj geopolitičkoj šahovskoj tabli Iran i Venecuela povezuje ista logika: to su energetski izvori koje treba uskratiti Kini. Prema američkoj geopolitičkoj logici, ako i kada Kina ostane bez nafte iz Venecuele, a potom i iz Zaljeva, teško će moći biti dostojan globalni rival Sjedinjenim Državama. Njena energetska ovisnost o Rusiji, najveće benzinske pumpe na svijetu, dodatno će rasti. Na toj šahovskoj tabli ovo je američki način iscrpljivanja Kine prije eventualnog konačnog obračuna u Pacifičkom regionu, ako do njega ikada dođe.

S druge strane, kineske kalkulacije mogu biti bitno drugačije. U Pekingu sigurno rezonuju da se Amerika iscrpljuje trošeći svoje resurse, ljude i dolare na sporednim frontovima poput Venecuele, Ukrajine, Gaze ili Irana, dok Kina u međuvremenu prati i procjenjuje operativnu efikasnost i tehnološke sposobnosti američkog vojnog arsenala i strpljivo jača vlastite kapacitete. U trenutku kada procijeni da je Amerika dovoljno iscrpljena i strateški razvučena, a Kina dovoljno snažna, Peking bi pitanje Tajvana mogao riješiti u svoju korist.

Koji su krajnji ciljevi Izraela u najnovijem ratu protiv Irana? Kakav je end game službenog Tel Aviva u ovom sukobu?

Izrael je u misiji rušenja Islamske Republike Iran i instaliranja sebi podređenog režima, poput onog pod vodstvom sina Reze Pahlavija. To je rat koji je spreman voditi do posljednjeg američkog dolara, a potom i do posljednjeg iranskog opozicionara. Ta misija uklapa se u širu strategiju regionalne hegemonije. Ona podrazumijeva apsolutnu vojnu supremaciju Izraela nad svim bližim i daljim susjedima, kao i slobodu da vojno djeluje protiv svake tačke otpora koja se suprotstavlja okupaciji Palestine ili regionalnoj dominaciji Izraela.

Pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina to su bili Egipat, Sirija ili Jordan. Od 1980-ih Izrael ofanzivno dejstvuje protiv Iraka, Sirije i Libana, nedržavnih aktera poput PLO-a, Hamasa i Hezbollaha, a danas direktno protiv Irana.

Ima li to veze sa idejom "velikog Izraela"?

Misija Izraela je toliko agresivna da danas poprima i svoju biblijsku verziju ili viziju stvaranja "velikog Izraela". O toj ideji sve slobodnije govore izraelski desničari, a u jednom šokantnom intervjuu s Tucker Carlsonom potvrdio ju je i američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee, inače evangelistički propovjednik i snažan pristalica velikodržavne izraelske politike.

Regionalna hegemonija Izraela ima svoju doktrinu "željeznog zida", koju je u njenoj izvornoj formi razradio Ze'ev Jabotinsky 1923. godine, prije proglašenja izraelske nezavisnosti. Ona se prvenstveno odnosila na lokalnu, autohtonu palestinsku populaciju. Kako je Jabotinsky tada napisao: Cionistička kolonizacija mora se "razvijati samo pod zaštitom sile koja je nezavisna od autohtonog stanovništva, iza željeznog zida koji autohtono stanovništvo ne može probiti". Njena savremena verzija mogla bi glasiti ovako: "Cionistička kolonizacija mora se razvijati samo pod zaštitom sile koja je nezavisna od susjednih regionalnih neprijateljskih država, iza željeznog zida koji regionalni neprijatelji ne mogu probiti".

Može li Izrael uspostaviti dominaciju u regiji, ako ne kroz viziju "velikog Izraela", onda barem kroz apsolutnu vojnu supermaciju nad svim ostalim bliskoistočnim akterima?

Ne znamo šta budućnost donosi, ali historija pokazuje da je Izrael više puta demonstrirao vojnu superiornost. Istovremeno, svaki njegov uspjeh otvarao je nove, gotovo nerješive izazove. Nakon brutalnog poraza Gamal Abdela Nasera u Šestodnevnom ratu 1967. godine uslijedio je Jomkipurski rat, koji je pokazao da Egipat može djelovati ofanzivno i nanijeti Izraelu ozbiljne gubitke, pa čak ga dovesti na prag poraza, od kojeg su ga na kraju spasile Sjedinjene Američke Države. U samo nekoliko dana egipatske snage uništile su 103 izraelska borbena aviona. Slična dinamika ponovila se i nakon izraelskog zauzimanja Bejruta 1982. godine.

Kao odgovor se pojavio Hezbollah, što je dovelo do povlačenja izraelskih snaga iz Bejruta krajem 1982. godine, zatim njihovog povlačenja u sigurnosnu zonu na jugu Libana 1985. godine, a konačno i iz cijelog južnog Libana 2000. godine.

Dakle, gotovo nakon svakog velikog izraelskog vojnog uspjeha uslijedio je i neki oblik strateškog neuspjeha. Ako je historija zaista učiteljica, eventualni izraelski uspjeh protiv Irana, u konvencionalnom smislu ratovanja, ne nužno u asimetričnom, vjerovatno će pokrenuti novu regionalnu dinamiku i pojavu aktera dovoljno snažnog da se suprotstavi izraelskoj hegemoniji.

Ko bi to mogao biti?

Mada je to sada u sferi spekulacija, to može biti Turska, koja polako, ali sigurno ulazi u sve izraženije političko i strateško rivalstvo s Tel Avivom u Istočnom Sredozemlju, Siriji i Somaliji, ili neka arapska država, ili kombinacija nedržavnih aktera. Temeljni, gotovo nerješivi geostrateški problem Izraela je taj što se radi o geografski i demografski maloj državi, okruženoj većim državama s muslimanskom većinom. U takvom omjeru snaga, čak i vojno superiorni Izrael nije u stanju trajno održavati okupaciju i agresivnu dominaciju.

Kakve su iranske kalkulacije? Šta je definicija iranske pobjede, ako je uopće moguća?

Najveću cijenu ovog sukoba već sada plaća iranski narod i država. Njihove žrtve broje se u stotinama svakoga dana. Iran vodi egzistencijalni rat protiv najmoćnije svjetske sile i najmoćnije regionalne države, ujedno dvije nuklearne sile. To je rat za puko preživljavanje. Takvi ratovi su po svojoj prirodi nepredvidivi i izuzetno opasni. U iranskom slučaju to dodatno oblikuje snažna tradicija mučeništva i kulta žrtve, duboko ukorijenjena u šitskoj tradiciji. U takvim okolnostima definicija pobjede postaje minimalistička: opstanak države i opstanak političkog sistema.

Iran se trenutno brani asimetričnim napadima raketama i dronovima, šireći i eskalirajući sukob na regionalnom, pa i globalnom planu. Cilj takve strategije je jednostavan: povećati cijenu rata za sve uključene aktere, prije svega za Sjedinjene Države, do tačke na kojoj troškovi postaju politički i strateški neizdrživi, posebno za Donalda Trumpa.

Za Teheran bi strateška pobjeda značila nanijeti dovoljno ozbiljnu, asimetričnu štetu Izraelu i Sjedinjenim Državama da ih, u slučaju prekida vatre, odvrati od trećeg vala agresije. Drugim riječima, cilj nije poraz protivnika u konvencionalnom smislu, nego obnavljanje odvraćanja. Hoće li Iran u tome uspjeti, pokazat će vrijeme.

Ko je sve u igri za nasljednika iranskog vrhovnog lidera Ali Khameneija? Nosi li neki od potencijalnih kandidata ozbiljniji zaokret u politici Irana?

Prvi kandidat, Mojtaba Hamnei (sin ajatolaha Hamneija) najvjerovatnije bi predstavljao kontinuitet postojećeg poretka. To bi bio nastavak dominacije postojećih struktura moći, koje su izrazito oprezne i sigurnosno orijentirane. Pretpostavlja se da uživa podršku ključnih dijelova sigurnosnog aparata i tvrđe linije unutar sistema.

S druge strane, Hassan Khomeini, unuk imama Khomeinija, simbolizirao bi određeni zaokret prema reformističkoj struji u Iranu. Ta struja je pragmatičnija i često se percipira kao svojevrsno "liberalno lice" postojećeg režima. Dok sam bio ambasador u Iranu, on nije uživao veliku podršku tadašnjeg političkog establišmenta. Svjedočio sam, na primjer, kako pristalice tadašnjeg predsjednika Ahmedinedžada otvoreno i glasno negoduju tokom njegovog obraćanja na godišnjim komemoracijama smrti imama Khomeinija.