Eksperiment, a ne projekat: 250 godina od rođenja Amerike

Dok stojim u toj prostoriji, okružen skromnim drvenim stolovima prva stvar koju zapažam nije grandioznost, već paradoks: kako je jedna relativno mala prostorija mogla postati rodno mjesto tako kolosalnih ideja o slobodi koje su rušile carstva i redefinisale pojam modernog “političkog čovjeka”, dok su tvorci tih ideja trgovali ljudima kojima ta ista sloboda nije bila namijenjena?

Boraveći u tom prostoru više puta, pokušavao sam rekonstruisati trenutak u kojem su delegati trinaest kolonija, tada tek marginalnih pobunjenika na rubu civilizacije, odlučili da njihova vizija više nije lokalni protest na obalama Atlantika, već univerzalni presedan. Taj misaoni vez, koji sam kasnije pratio i dopunjavao kroz hodnike Mount Vernona (imanja Georgea Washingtona), Monticella (imanja Thomasa Jeffersona), Montpeliera (rezidencije Jamesa Madisona) i mnogih drugih historijskih mjesta, čini osnovu ovog serijala kolumni. Ovo nije suhoparni prikaz historijskih činjenica, nego kroz serijal namjeravam prenijeti svoj doživljaj epohe u kojoj je politika prestala biti stvar "božanskog prava" i transformisala se u najsveobuhvatniji eksperiment u historiji čovječanstva.

Kao neko ko je prošao cjelokupan obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, svjestan sam dubokog deficita razumijevanja ne samo ove specifične ideološke arhitekture, već i američke historije općenito. Još važnije, nakon postdiplomskih studija u SAD-u, s ove vremenske i prostorne distance posebno uočavam zašto su te lekcije krucijalne za bolje razumijevanje svijeta u kojem danas živimo. Taj svijet je, uveliko, direktan ishod volje i vizije pravnika, farmera, robovlasnika, intelektualaca i trgovaca koji su se jula 1776. godine usudili suprotstaviti najmoćnijem carstvu svog vremena.

Eksperiment koji ne može priuštiti pauzu

Dugo sam se pitao zašto Amerikanci svoju državu 250 godina nakon osnivanja još uvijek zovu eksperimentom. Odgovor se krije u samoj ontologiji te riječi: suština svakog naučnog i društvenog eksperimenta nije u postizanju trenutnog savršenstva, već u beskonačnom procesu ponavljanja, testiranja i usavršavanja. Amerikanci će, bez oklijevanja i bez potrebe za vanjskim kritičarom, prvi priznati da je njihovo društvo ispunjeno manjkavostima i sistemskim nedostacima. Međutim, za njih put ka idealu nikada nije završen proces. Svaki neuspjeh ili društvena kriza ne tretiraju se kao kraj puta, već kao ključna empirijska baza za narednu fazu.

Zato Amerika nije statični politički projekat (koji po definiciji ima svoj predvidljiv početak i projektovan kraj), već dinamičan politički eksperiment čiji je jedini cilj neprestano kretanje ka onoj “savršenijoj zajednici” o kojoj se govori u preambuli Ustava. Šta znači “savršenija zajednica” predmet je diskusija i strastvenih društvenih pregovora starih jednako koliko i sama Amerika. Neki od njih su bili toliko strastveni da su rezultirali masovnim protestima, brojnim atentatima, političkim podjelama, ali i građanskim ratom. Ipak, različiti pristupi i politike usvojene danas za Amerikance ne znače da nužno opstaju i ostaju sutra, ali društveni konsenzus uvijek nalaže da eskperiment ne može stati, rekao bih posebno u periodima društvenih i političkih kriza.

Naravno, kao i za svaki naučni eksperiment, i politički eskperiment mora imati svoj povod. Američka revolucija nije bila puki incident izazvan britanskim poreznim nametima, nego je bila bazirana na želji za slobodom koja je bila inspirana prosvljetiteljstvom, a onda i realizirana kroz odvažnost da se misli izvan okvira tadašnjeg historijskog determinizma. U 18. vijeku, dok je svijetom dominirala doktrina o “božanskom pravu kraljeva”, ideja da legitimitet vlasti dolazi isključivo iz volje naroda zvučala je kao opasna politička utopija.

U teoriji međunarodnih odnosa koristimo termin konstruktivizam da objasnimo kako svijet nije sazdan samo od čelika, granica i geografije, već je prvenstveno konstruisan kroz ideje, norme, kulturu, te lične i kolektivne identitete. Američki osnivači bili su, u tom smislu, pravi primjer konstruktivista. Oni su “izmislili” Ameriku kao ideju i identitetski kod znatno prije nego što su je osigurali vojnom pobjedom.

Ova geopolitička imaginacija najočitija je u njihovoj upotrebi jezika. Ako obratimo pažnju na nazive institucija koje su oformili, vidjet ćemo da se ne koriste termini koji se samo ograničavaju na državu. Na primjer, američka vojska se zvala Kontinentalna vojska, a prvi kongres se zvao Kontinentalni kongres. Dakle, u trenucima kada su njihove snage kontrolisale tek fragmentarni pojas uz obalu Atlantskog okeana, oni su semantički prisvajali i zamišljali čitav kontinent.

Ova vrsta tzv. "intelektualne drskosti", gdje granice vizije daleko nadmašuju trenutne materijalne i fizičke mogućnosti, možda je najfascinantnija odlika američke revolucionarne ere, vjerovatno i više od hrabrosti da se skoro goloruki obračunaju s velikim Britanskim carstvom. Američki osnivači nisu projektovali državu za tri miliona tadašnjih stanovnika, već za stotine miliona koji će tek doći. Kada je arhitekta Pierre L’Enfant 1791. godine po instrukcijama prvog predsjednika Georgea Washingtona crtao mapu novog glavnog grada, on nije crtao plan za provincijski gradić. Crtao je plan s ogromnim bulevarima, širokim avenijama i grandioznim javnim prostorima iako je tada taj prostor bio doslovno močvara. Na Velikom pečatu SAD-a (koji i danas stoji na poleđini dolara) nalazi se latinski natpis Novus Ordo Seclorum, u prevodu "Novi poredak vjekova". Nisu rekli "Novi poredak Amerike" ili "Nova vlada", nego su upotrijebili riječ seclorum (vjekova/era).

Da budemo potpuno banalni, ko u današnjih 750 američkih vojnih baza širom svijeta ne vidi upravo ovaj historijski prikaz, taj zapravo ne razumije da je sadašnja uloga SAD-a upravo realizacija historijskog zamaha koji je još tada u “kontinentalnom” nazivu vidio čitavu planetu, puno ranije nego što je ona postala dostižna.

Međutim, objektivna analiza ovog procesa zahtijeva i prepoznavanje njegovih unutrašnjih kontradikcija. Dok su se u Philadelphiji artikulisale ideje o univerzalnim slobodama (“svi ljudi stvoreni su jednaki” najcitiraniji je dio Deklaracije o nezavisnosti), materijalnu bazu nove države uveliko je osiguravala eksploatacija onih koji su iz tog poretka bili eksplicitno isključeni. Tu cijenu eksperimenta primarno su platili milioni porobljenih Afrikanaca na čijem je radu generisan rani kapital nacije, autohtono stanovništvo čiji je životni prostor postao podloga za novu političku geografiju, te brojni pogodbeni radnici (indentured servants) koji su privremeno odricanje od slobode koristili kao jedinu ulaznicu u Novi svijet. Američki identitet je, stoga, definisan ovim strukturnim paradoksom: on je istovremeno funkcionisao kao pionirska laboratorija demokratije i kao sistem zasnovan na dubokim društvenim disproporcijama, ali opet dovoljno fleksibilan da upije desetine miliona imigranata i izbjeglica iz faktički svake države na svijetu kroz posljednja dva stoljeća.

Sve ove okolnosti zajedno ubrzale su proces u kojem nijedna politička jedinica nije u tako kratkom periodu stvorila toliko historije u različitim oblastima, niti se tako brzo popela do statusa svjetskog hegemona. Ako se vratimo osnovnim idejama na kojima ovaj sistem počiva, uočit ćemo i da je on vrlo brzo reproduciran širom svijeta kroz desetine deklaracija o nezavisnosti koje su američku Deklaraciju iz 1776. godine uzele kao svoj uzor i inspiraciju.

Američka revolucija, stoga, nije bila samo lokalni događaj na obalama Atlantika. Ona je bila inicijalna varnica koja je 1789. godine prešla okean i zapalila Francusku revoluciju, čime je proces razgradnje starog poretka postao nezaustavljiv. U tom transatlantskom procesu oblikovan je moderni politički poredak u kojem je status podanika zamijenjen statusom građanina kao nosioca prava i sloboda. Te slobode se i danas definišu i upotpunjuju, ali institucionalna rješenja i ideološki temelji postavljeni u tom periodu i nakon dva i po stoljeća ostaju primarni okvir za funkcionisanje većine savremenih država.

Ismail Ćidić je politolog i stručnjak za vanjsku politiku i međunarodne odnose.

Tekst je prvi dio u serijalu kolumni posvećenih 250. godišnjici američke Deklaracije o nezavisnosti.