Dugo čuvano remek djelo Maxa Ernsta na izložbi u Beču

Riječ je o najčuvanijem umjetničkom djelu 20. stoljeća, koje je zadnji put javnosti izloženo 1936. godine, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Madridu - o čuvenom kolažnom romanu njemačkog slikara i vajara Maxa Ernsta (1891. – 1976.).

Prvi kolažni roman pod nazivom "Le femme de 100 tetes“ nastao je 1929. godine, a samo nekoliko godina kasnije, 1934. godine, uslijedila je publikacija romana Maxa Ernsta, kojom je definiran žanr kolažnog romana 20. stoljeća.

Umjetnički roman iz pet tomova, pod nazivom "Une semaine de bonte“ (Bijela sedmica. Slikovnica o dobroti, ljubavi i čovječnosti) čine 182 kolaže, nastale tokom Maxovog putovanja kroz Italiju 1933. godine, a tematsku inspiraciju za svoje remekdjelo crpio je iz centralnih tema francuske trivijalne literature krajem 19. stoljeća (ljubomora i ubistva).

Iako je publiciran bez teksta, putem kombinacije motiva jasno je vidljiva podjela romana na sedam poglavlja, koji simboliziraju sedam različitih elemenata, ali i sedam dana sedmice. Dane sedmice Max ilustrira jednostavnim simbolima – maskom i atributom, koji se ponavljaju na svakoj stranici. Pojedinačni dani optički su markirani različitim bojama, što omogućava jasnu podjelu na poglavlja.

Drugi sistem podjele Maxovog remekdjela se očituje kroz pojavljivanje sedam elemenata: blato, voda, vatra, krvi, crnilo, svjetlo (vid) i nepoznato; dok se jedinstvo kolaža postiže dramatčnošću, koja stvara vezu među pojedinim poglavljima romana. Posebna karakteristika ove apsurdno-fantastične priče su prerađene i manipurlirane slike: Naime, Max je dijelove svojih slika "prelijepio“ nekim drugim predmetima, oblicima te na taj način postigao neviđene prikaze sna i nagona, kao i stvorenja koja su pola čovjek, pola životinja.

Ovim kolažama, Max je po prvi put slikovni roman oslobodio iz tradicije pisane riječi. Njegov roman "Un semaine de bonte“, iako do ove izložbe u Albertini samo jedanput izložen za javnost, ipak slovi za jedno od glavnih djela iz razdoblja surealizma.